Moja riječ nema smisla...

* ne znam da li i koliko mi fališ...tvoje sladunjave riječi svakako mi nedostaju, samo zbog ega...ne zato što sam mislila da je to istina...iako je bilo lijepo vjerovati u to...naivno, ali lijepo... / part 1 /
* ne znam ni koliko bi mi trnaca izazvale njegove usne na mojima.. / part 1 & 2 /
* ne znam ni da li bi ti ruke i dalje bile onako mekane, da li bi ti dah bio onako topao, da li bi taj zid nježnosti i dalje strujao među nama... / part 2 /
*zato te ne želim ponovno sresti, ne u običnim okolnostima, želim da ona magija ostane, u nama, tamo negdje, onog dana i da ju nikada ne preplavi osjećaj sivila i običnosti...jer znam da je bilo posebno, bilo je drugačije, iako kratko, to se ne može isfolirati...strujanje je tu...i ne želim da prestane..želim da kad zatvorim oči, uvijek mogu osjetiti tvoju ruku na mom potiljku, da uvijek mogu osjetiti tvoj poljubac ispod oka, lahorast i pun topline, da mogu uvijek iznova osjetiti dodir tvojih trepavica na mom obrazu dok slušam što mi pričaš i dodir dlanova na mom struku dok hodaš iza mene...želim da ta magija potraje i zato ne želim obične stvari, ne želim da me nazoveš, ne želim da me sretneš...želim da ostaneš tu, u svom životu, uz saznanje da je to bilo nešto...i znam da će tako biti, jer osjećaj je uzajaman... / part 2 /
..iako ne znam ništa drugo...znam to...

Malo smo zbunjeni, a?

da, malo... ;)
bili, sve manje...
"pusti nek traje, sve dok traje, dobro je ;)"jel tak? ;)