Umorni Bukovsky

" Pisanje je kao poljupci, samo se ne dodirujemo usnama "

U ovaj poprijeki, prevrući, nekoji i neslani ponedjeljak, u dijelu internetske sobe, između zida, kreveta i zida, prije večere a i prije nesanice, idem vam dosađvati. Znam što radim. Dovesti ću svoje pisanje do apsurda i onda ću pobjeći u tišinu samog sebe. Negdje u meni mora postojati mir. Kakav sam ja to alternativac? Neću ni misliti da ne mogu.

Glumit ću žutu ružu i brojati do 64 .

Ljubav me uvijek posjećivala.
Ljubav me je uvijek primjećivala!
Nekad potajno, s maskom, a nekad sasvim otvoreno, javno, radosno kao da je upravo tiskana u novoj nakaldi.

To može čovjeka ponekad zabrinuti.. te izdavačke kuće… svemir za autostopere.

Trebali bi i za ljubav uvesti tehničk pregled.

Ako ne prođe, neka se sredi i popravi. Hoće li tražiti nove dijelove, ili kupovati polovne, nije važno. Važno je da je ispravna.

Molim vas, pročitajte ovo:

»Svugdje gdje sam ja ima oaza, sunca, hlada, izvora, noći, dana, ima toliko raznolikog i tajanstvenog života, u meni se krije tajna nastanka.
Radim ono što sam naučio raditi; gledati, hodati, slušati, mirisati i dirati vrhove neobičnih planina, ili bar onih koje sam vidio, smijati se svojoj radosti i svojoj zanesenosti, pa i plakati, ako tako hoće ovo godišnje doba ili dužina čekanja.
Tada se ljubav otkrije u čitavoj svojoj ljepoti i veličini.
Tada ti jedna sličica objasni smisao jednog dana, jedne pjesme, jednog zvona i jedne slobode. (Ne mogu svi ljudi biti jednako slobodni i jednako sretni… i svako zvono ima drugačiji zvuk )
Tada postaje jasno zašto govorimo ''vječno'', ''zauvijek'', ''samo ti'', samo tvoj'', zbog čega govorimo zakletve tako strasno i iskreno, i zaželimo zaista povjerovati da govorimo istinu… i da govorimo zauvijek! »

Zato pišemo, čitamo… i ponavljamo se. ( ovo sam već bio objavio )

Potreban je samo jedan sunčan dan u ovu kasnu jesen, jedan zeleni list, malo svježine, malo hlada i igra boja u njemu, pod palicom sjena i vjetra i otkrivam čudo u sebi.
I to je meni najljepše, prepustiti se tom trenutku sreće kojeg možda nisam ni zaslužio. Da toga nije, nikad ne bih čuo svirače, nikad ne bih znao kako zvuči razbijena čaša, nikad ne bih čitao poeziju, nikad vam se ne bih javio.
I kad ovako to opišem , kako mogu pomisliti da sam jako važan zato što volim, i da je ta ljepota neke ponovo nepoznate emocije prema jednom ramenu toliko važna.
A predmet moje ljubavi je nešto najdivnije što sam vidio, što mogu zamisliti, što postoji…
Najdivnija supruga na svijetu!
Zaista bi bilo divno da se mogu sjetiti svih tih bivših ramena.
Koliko bih dragih i ugodnih obloga mogao staviti ovog trenutka na svoje srce…

I zajebati ovu aritmiju.

Što god kažem mogu pripisati pridjev " Vječno " jer to neće biti baš dugo,

ILi zauvijek. Kad se kaže zauvijek s 20 godina ili kad se kaže zauvijek sa 70. Uh, razlike!

Aritmija mi se ponekad čini kao da nije moja. Prođe samo tako, očešala se o desno rame.

Sve vas zabole...kad vidite to moje vrijeme, a vrijeme ne postoji

Molitva reikiste:" Svim nepoznatim entitetima u mojoj auri šaljem ljubav i svjetlost . Svi ste vi iscijeljeni i cjeloviti i svako ima svoje mjesto kamo može otići. Šaljem svoje drugo Ja da vas tamo odvede i zatvaram svoju auru za sve osim za moje drago više JA.."

Kako netko može biti ljubitelj horor filmova, to mi neće nikad biti jasno. Mogu ga pogledati ali da ga trebam, nema šanse.

Ej medo, ja sam tu, kaj je bilo ?

Nostalgija , aha...

Nostalgija u 70-tim?

Pa da, makar realan si skroz :))

Aritmija je pod kontrolom valjda?

medo, život je prolazan, smrt je vjećna, kad si mlad toga nisi svjestan. smrt je na kraju života, kao nagrada za život. vrhunac života je smrt. nagrada..??

Habi. svo znanje je besmisleno kad nešto zaista zaboli. Tražimo lijek a ne izlaz, ili odlazak..

Jebeš nagrade!