Laprdarij

Svi smo mi stoti majmunFenomen stotog majmuna jedan je od najupečatiljvijih dokaza o postojanju kolektivne svijesti, kolektivnog ili morfičkog polja. Za one koji još ne znaju što je to, evo vam dajem jedan kratak ali prilično jasan opis iz jednog prastarog broja časopisa Svjetlost. Davne 1952. godine na japanskom otoku Koshima grupa je znanstvenika započela eksperiment na jednoj vrsti smeđih majmuna (Macata fuscata) koji su naseljavali otok. Majmuni su priviknuti na uživanje u krumpiru, ali ponuđeni obrok uvijek im je bio zagorčan gorkom smjesom nalik na pijesak u koju su znanstvenici umakali svaki plod. Većina majmuna jela je cijeli krumpir, zajedno s pijeskom, neodoljivo privučeni slatkim i slasnim unutarnjim dijelom. Nakon određenog vremena mlada 18-mjesečna majmunica nazvana Imo otkrila je da u obližnjem potoku krumpir može oprati i uživati u jelu bez gorkog dodatka. Svoje otkriće prenijela je na majmunsku obitelj kojoj je pripadala.

U sljedećih šest godina znanje pranja krumpira se širilo po otoku. Sa starih na mlade. Krumpir su prali samo oni mladi koje je naučila obitelj. Samo oni odrasli koji su imitirali svoju djecu, naučili su se služiti ovim društvenim napretkom. Nesvjesni svega, pokraj njih su ostali majmuni i dalje gutali gorku koru.

U jesen 1958. godine, jednoga lijepoga dana, određen broj Koshima majmuna je prao slatke krumpire – točan broj nije poznat. Pretpostavimo da je ujutro tog dana bilo 99 majmuna na otoku Koshima koji su naučili prati svoje slatke krumpire. Hajde da zatim pretpostavimo da je nešto kasnije tog jutra i stoti majmun naučio prati krumpire.

I tada se dogodilo! U jednom trenu, toga dana, te 1958. godine na otoku su najednom svi majmuni počeli prati krumpire. Svi su postali svjesni da mogu izbjeći gorko predjelo. Ono što je najviše zapanjilo znanstvenike koji su ih hranili i godinama promatrali je činjenica da su u isto vrijeme krumpire počeli prati i majmuni na susjednim otocima, medu kojima umijeće pranja gorkog pijeska uopće nije bilo poznato. Znanje se širilo samo medu smeđim majmunima. U jednom danu, svijest svih pripadnika jedne vrste proširila se do nove spoznaje. Ovaj fenomen evolucijskog skoka u razvoju kolektivne svijesti, jer o tome se radilo, Ken Keyes je nazvao "stoti majmun", simbolično objašnjavajući u istoimenoj knjizi da kritična količina znanja medu pripadnicima jedne vrste predstavlja "99 majmuna", a kada se konačno osvijesti i "stoti majmun" znanje se trenutačno proširi među svim pripadnicima vrste. Isto vrijedi i za ljude. Osviješteni pojedinci među ljudima, kada im se pridruži onaj ključni "stoti", osvijestit će širenjem spoznaje kroz kolektivnu podsvijest ostale.

Prema biologu Rupert Sheldrake-u naša svijest je povezana s nevidljivim kolektivnim poljem, kojeg naziva morfičkim poljem. Svaki član grupe doprinosi kolektivnom morfičkom polju, a totalna svijesnost tog morfičkog polja je dostupna svakoj individui grupe.

http://drumtidam.info/iz-ormara/sve-u-svemu/2920-fenomen-stotog-majmuna

Pstoji i druga strana:
"E sada, ko je uspeo da pročita tekst do ove tačke verovatno je već potpuno ubeđen da je sve ovo istina i već u svom mozgu traži slične primere da bi potkrepio priču. Slabost ljudskog mozga da veruje je ovde demonstrirana na zapanjujuće efikasan način, a ova priča je izvor mnogih prevara u istoriji a i dan danas se te prevare koriste pa čak i na fejsbuku preko onih cirkularnih poruka koje treba proslediti dalje. Naime, ova priča potiče iz knjige Lajala Votsona, zoologa, 1979. godine. Kad je knjiga objavljena, u naučnim krugovima počele su da se rađaju teorije o famoznoj “kritičnoj masi” znanja posle koje ono od individualnog prerasta u opšte dobro. Ken Kejsi (Ken Kesey) 1982. godine u svojoj knjizi “Stoti majmun” podrobno je opisao Votsonov nalaz i dao mu naziv “fenomen stotog majmuna”. Čim je objavljena, knjiga je postala bestseler. Čak se i u poznatom časopisu “Naučni pregled” (Science Digest) pojavio tekst u kome je lansiran novi termin “Kvantni majmun”. Teoriju je podržao i britanski biolog dr Rupert Šeldrejk (Rupert Sheldrake), uvođenjem termina “morfična rezonanca” kojim se služio u pokušajima da ovom fenomenu pridoda naučna objašnjenja. Ipak, jedan broj naučnika smatrao je da bi navode Lajala Votsona trebalo proveriti. Masao Kavai (Masao Kawai), direktor Instituta za izučavanje primata i glavni urednik stručnog časopisa Primati, bio je ugledan član grupe i jedan od malog broja naučnika koji su učestvovali u projektu od samog početka 1950. godine. On se trudio da u stručnim krugovima opovrgne navode objavljene u knjizi, ali nije želeo da se o tome previše govori u javnosti. Zbog toga je malo ko obratio pažnju na njegove demantije, sve dok 1985. godine Ron Emjundson (Ron Amundson), profesor filozofije na Havajskom univerzitetu, nije objavio razgovor s njim u časopisu Skeptični Istraživač (Skeptical Inquirer). Naučna dokumentacija, vođena tokom posmatranja kolonije majmuna, pokazala je da je 1952. godine na ostrvu bilo samo 20 majmuna, a do 1962. taj broj je narastao tek na 59. Tako nije moglo da bude govora o “stotom majmunu”, a još manje o širenju navike pranja hrane na ostale majmune sa ostrva. Zapravo, Masao Kavai je obelodanio ključni podatak iz zvanične dokumentacije, po kome su 1958. godine, kad je navodno dostignuta famozna “kritična masa”, samo dva majmuna na ostrvu umela da peru krompire u vodi! Suočen sa činjenicama koje mu nisu išle u prilog, Votson je pokušao da ublaži tvrdnje iznete u svojoj knjizi time što je izmenio kontekst prve rečenice u navodu da je zaključke doneo na osnovu “ličnih anegdota i neobaveznih izjava”. Ubrzo su neugodna pitanja počela da stižu sa svih strana, pa je Votson 1989. godine konačno priznao: “Bila je to metafora koja je nastala kao moja lična konstrukcija, zasnovana na vrlo nepouzdanim dokazima i na onome što sam samo načuo. Nikad nisam ni pokušao da to predstavim na drugi način”. Da li je priči ovde kraj? Što se naučnika tiče jeste, jer ovo nije bio ni prvi ni poslednji pokušaj prevare u njihovim krugovima. Međutim, poklonici Novog Doba nisu imali nameru tek tako da napuste ovu sjajnu priču. Rođen je mit o tome da, ako dovoljan broj pripadnika jedne vrste nauči, usvoji ili misli na jednu stvar, efekat će biti isti kao da su svi to učinili. Pojavile su se sekte koje su širile ideju da treba okupiti dovoljan broj ljudi za meditaciju, pa kad se dostigne kritična masa meditanata, na svetu će zavladati mir, ljubav i blagostanje. Neki ideolozi Novog Doba, kao što je Noam Čomski (Noam Chomsky), počeli su da pokreću neku vrstu piramidalnih šema (slično “lancima sreće”) u kojima je svaki meditant imao zadatak da proširi ideju na nekoliko svojih prijatelja. Trebalo je da određenog dana u zakazano vreme svi misle na svetsko blagostanje i da žele da dobro trijumfuje nad zlim. Cilj je bio da to učini 93250 ljudi, i onda će uspeh biti siguran (Čomski nije objasnio zašto je “kritična masa” iznosila baš toliko, a ne više ili manje). A sada zamislimo situaciju da ne znamo šta se dalje desilo i vratimo se prvom delu teksta. Meni lično je interesantno zašto oni koji čitaju ovakvo nešto radije prihvataju sve nego da postave bilo kakvo pitanje. A pitanja mogu biti razna. Recimo. Ako je to istina, kako je moguće da kroz ljudsku istoriju nije došlo do homogenizacije pa da svi ljudi sve znaju. Logikom koja sledi iz napisanoga neminovno bi moralo doći do izjednačavanja svih znanja. Ja lično nikada se nisam probudio s novim znanjima, uvek su dolazila kao posledica uloženog rada u učenje. Drugo pitanje. Ako bi čak na jednom ostrvu svi majmuni uspeli da steknu to isto znanje kako je moguće da bez ikakvog kontakta i oni na drugom ostrvu nauče isto. Ispada da se znanje kreće u jednom smeru, samo s jednog ostrva. Dobar eksperiment bi recimo bio da majmune na jednom ostrvu naučimo jednoj stvari a majmune na drugom drugoj stvari pa da vidimo kako ide međusobna razmena. I ono najgore u celoj priči. Fantomsko prenošenje znanja mora da krši neke zakone fizike. Kako da se ne upali lampica u glavi kada to neko predloži? Treće pitanje je malo stručnije ali lako ga je postaviti. Gde su imena, prezimena, reference i sve ostalo potrebno jednom validnom naučnom radu. Rekao je neko, na nekim ostrvima, sa nekom vrstom majmuna… . Takve odrednice u startu moraju da bude sumnju. Kritičko razmišljanje nije opovrgavanje svega što se čuje ili pročita već njegovo procesuiranje kroz mentalni sistem koji ima mnogo kontrolnih tačaka koje na kraju moraju “odobriti” umu da zauzme pozitivan stav. Ako neka kontrolna tačka zakaže i ne odobrava onda imamo sumnjivu priču koju valjda dodatno proveriti pre nego što se počnemo iza nje zaklanjati i pre nego što je prihvatimo kao deo našeg korpusa znanja. Ali ljudi tako ne funkcionišu, pa oni koji ih žele zloupotrebiti imaju velike šanse za to. Takvo “nefunkcionisanje” kritičkog sistema kod ljudi otvara vrata svemu i svačemu počevši od najstarije prevare – religije do najmodernije – popularne psihologije."

Zato se treba educirati i na svojem iskustvu osjetiti stvari.

Moje je mišljenje, a utemeljeno je na mojoj edukaciji i na mojem iskustvu, da mi ne držimo znanje u svojem mozgu već smo prikopčani na univerzalno znanje. Učenje je zapravo uspostavljanje i proširivanje veze s bazom. Što si mlađi lakše je uspostaviti veze. Veze i odumiru pa zato treba vježbati.

Drugim riječima, sve se već zna, i sve nam je dostupno, a o nama ovisi koliko ćemo biti otvoreni prema svemu tomu.

Istovremeno proučavam postavke o kojima pričaju Esther Hicks pa time i Ana Bučević, pa Srđan Roje i slični. Srđan Roje je faca, njegova Fizika manifestiranja je nešto najbolje što se može na tu temu čuti na našim prostorima.

A to je da je realnost oko nas kreirana od nas samih. Vidimo ono što smo u stanju vidjeti obzirom na vibraciju na kojoj se nalazimo. Ako želimo više i bolje, trebamo si dizati vibraciju.Zato mi nije čudno da neki zagovaraju teoriju da je Zemlja ravna ploča. U njihovoj realnosti je to istina. Ljudi se rugaju s tim, ali postoji toliko tema u kojima su stavovi potpuno suprotni, i zapravo svi su u pravu, svakto sa svojeg gledišta.

Ako vi mislite da postoji jedna i jedina univerzalna istina, onda je to vaša realnost. I vi slobodno vjerujte u to i to je za vas tako. Ja pak mislim da nema te jedne i jedine istine, već da svatko ima svoju istinu. I to je moja realnost. I vi i ja živimo sasvim dobro s tim svojim shvaćanjima. I nema potrebe da jedni druge razuvjeravamo. Jer ja sa svoje vibracije ne mogu pojmiti nečija razmišljanja tko je na drugoj vibraciji. I obrnuto.

Prerkasno! Koliko je svijet bogat i raznolik!

Ono što me isto hiće u ekstazu je sljedeće:

Interpretacija (sažeto) da smo svi mi zapravo sami sebi vlastiti Bog. Svatko je (svoj) Bog. Kako? Pa tako što rođenjem na Zemlji jedan dio nas ostaje gore, u onom svijetu, i povezan je s nama ovdje dolje u ovom materijalnom svijetu. I onaj dio nas gore zapravo brine o nama dolje, upućuje nas, vodi nas,korigira, ispunjava želje (!!!) i taj dio gore i mi dolje zajedno rastemo kroz nova iskustva. Onaj gore dio je dio nas, ali je istovremeno i dio cjeline, onog nečeg što zovemo Svemir, Bog, kako god. Što znači - svi smo mi Bog. Kako kažu, prsti jedne ruke.

A to s ispunjavanjem želja, eee, to je upravo dio koji se obrađuje u tzv manifestiranjima, kreiranjima, bla..

Zato, ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga, treba se biti - tko, što - dobar čovjek. Treba drugima željeti dobro i davati od sebe dobro. Ne osuđivati. Razumjeti. I ne, ne bude tada dosadno..

To je moja realnost. U kojoj mi je lijepo.

Nadam se da je vama lijepo u vašim realnostima koje ste si iskreirali.

prilična konfuzija u vlastitim komentarima, ali to je valjda tvoja realnost u kojoj se osjećaš dobro:)
tamo gdje nalazim kontradikcije vjerojatno one nisu tamo, već spadaju u zonu moje drugačije vibracije:P
mene zanima coco kako ti definiraš "univerzalnu istinu" koju niječeš?
Da bismo nešto zanijekali, valjda znamo što smo zanijekali.

jedno od mogućih pitanja:kuda spada periodni sistem elemenata u kemiji? npr. To , dakle, nije primjer univerzalne istine u ovom segmentu stvarnosti koju zahvaćamo znanstvenom spoznajom?
Ako je sve privid i rashomon, o čemu više da pričamo?
Ako nema univerzalne istine, onda je nema ni u pojmu "dobrote" na koju se pozivaš kao praksu (na koncu, i taj savjet zvuči nekak "univerzalno":P
meni je ovo konfuzno, nadam se da sAm jedini:)

treba razumjeti, kažeš, a tamo gore stoji tvrdnja da ne možemo razumjeti drugu osobu ako je na drugačijoj vibraciji. Ima toga još. Na koncu, ne vidi se ni tvoj stav o teoriji morfičkih polja Ruperts Sheldrake-a, jer u c/p-u koji slijedi u prvom komentaru navodiš kritiku od strane autora koji teoriju opovrgavaju.

s jedne strane pozivanje na kritičko preispitivanje, a s druge strane plasiranje sasvim nedokazanih i spekulativnih ideja iz područja ezoterije. Meni to izgleda zbrčkano, al kad se umijem, bum još jedamput pročital, pa javim ima li promjene u vibratornom statusu koja će mi omogućiti veću jasnoću u dešifriranju ovog briljantnog diskursa.:)

Ne mogu ti ja reci istinu, izaberi...

A ti reci kakvi su tvoji stavovi pa da diskutiramo, a nemoj samo kritizirati moje.

.ne očekujem istinu, nego za početak definiciju "univerzalne istine" koju odbacuješ iz svoje "istine" .
Čemu onda blog tvoj, ako nisu dozvoljena pitanja?
Ne provociram.

nisam na kompu, pa sporo nabadam.
A ovak: postoji objektivna realnost koja je dostupna spoznaji koja ne ovisi o promatraču.To prihvaćam.
I tu objektivnu realnost ne treba miješati sa mogućnostima i ograničenjima subjektivne svijesti.
Drugi je par cipela možemo li tu realnost iskustveno doživjeti iz pozicije osjetilnih bića deficitarne osjetilnosti.
Ezoterijski inženjering je alat koji koristi zakone te objektivne istine. ukratko, to je moj stav

uvjeren sam da "morfičko polje" pripada objektivnoj realnosti u tom smislu.

Jesmo li svi prištekani na isti izvor znanja ili svak na svoj?

Bug, bok:) Vjerojatno pitaš koko, al ja bum pital tebe: vjeruješ li ti da uopće postoji "bazen" nekakvog apstraktnog "znanja o svemu", a mozak je navodno samo "prijemnik"...? Ili je stvar ponešto drugačija...?

evo na koju sam vibru ja prištekana pa mi tijek misli ide ovako:

teorija stotog ili pedesetsedmog, sasvim svejdno, majmuna

1. dva otoka, A i B, što znači da su okurženi vodom...ne znaju jedni za druge, nisu u fizičkim kontaktima, ne dijele iskustva i informacije, ali žive u sličnom okruženju/životnim uvjetima.
2. na otoku A ljudi su umakali krumpire u pijesak, dakle, to se smatra svojevrsnim istraživanjem i provokacijom majmuna - ono, hajde da vidimo kaj budu napravili
3. tko je namakao krumpire u pijesak na otoku B i je li se to uopće radilo?
4. možda je i jednima i drugima krumpir slučajno pao u vodu pa su uočili promjenu, naravno na bolje, i na taj način usvojili novo ponašanje i praksu

mogu vjerovati da svaki čovjek na sve gleda iz svojeg kuta i da su nam percepcije drukčije, ali vjerujem da postoji istina i da je ona univerzalna (moje skromno mišljenje)

pada mi na pamet scena iz Cubrickovog filma 2001.: Odiseja u svemiru, kad majmuni skuže da kost može poslužiti kao oruđe, alatka i svašta nešto te da se majmun koji najspretnije rukuje tim oruđem nameće kao vođa, međutim postoji još spretnih majmuna koji oko sebe okupljaju pristaše i nastaju tabori, plemena, skupine, wotever...

nadalje, čini mi se da si čovjek pridaje preveliku važnost u smislu izazivanja i provociranja nečega što je praiskonsko, a to je borba za opstanak, težnja ka lagodnijem životu, prepoznavanje i postizanje ugode i izbjegvanje neugode

(moj najskromniji dodatak iz mojeg štekera)

ete, vjerujem da sve postoji oduvijek, mislim na prirodne zakone (jebeno je to pojmiti kao što je jebeno vizualizirati hrpu od milijardu zrna riže) i da su prirodni zakoni oduvijek isti, ali ih mi nismo još otkrili...ne vjerujem u "bazen znanja" jer se znanje definira kao "ukupnost svega poznatog u nekom polju; činjenice i informacije" s naglaskom na riječ POZNATOG, a Platon je smatrao da je znanje vjerovanje u sve što je potkrijepljeno argumentima, a ne trlababalan...e sad, što su argumenti?

nekom ravnozemljašu nije argument, i negira ga u startu, da se iz daljine na obzoru prvo vidi zastavica pa jarbol pa tek onda trup broda, e jebiga, to njemu nije dokaz da je Zemlja zaobljena

Ja iz svoga NE znanja zaključujem samo jedno.
Najbolje je ništa ne znati.Međutim kad to kažem
odmah i sam sebe pobijam.Ipak moramo nešto
znati.Moramo znati kako preživjeti,koliko je to
moguće u mom ne znanju.
Zato u sve istovremeno vjerujem i ne vjerujem
u zavisnosti što mi donosi.Što od toga mogu
iskorititi da bih preživio,odnosno koliko mi to
može otežati preživljavanje.

bok Tape...ma ti si Zen, daj dođi češće

Buga sada bih te,po svom običaju,pitao što je zen.
Ne da ovde na blogu nisam čuo za zen,ali nisam
shvatio,kao što ne shvaćam što je internet i još
mnogo toga.Međutim to me ne sprečava da iskoristim
ono što mi može olakšati život.Međutim neću te to pitati
jer me i ne interesuje,a tvoje zen ću shvatiti kao nešto
pozitivno.Hvala.

KAJE KOKŠ NEMJEŠ SPATI?PA PIŠEŠ BJOG USJED NOČI