Umorni Bukovsky

Zašto je blog opušten i zanemaren od komentara i komentatora?. Ne znam kako vi, ali volim kad sudjelujermo u dijalogu i bez neke životne vrijednosti teksta. Ako se raspričamo, kažemo i ponešto lijepo, drago a možda i novo.
Novo je , svakako i povod za bilo nekakvo razmišljanje, sve teme koje su u blizini. Tu su. U auri.

"Od ovog dana možeš napraviti što želiš.

Onog trenutka kad se ujutro probudiš možeš odlučiti kakav će to biti dan za tebe. To može biti najljepši dan, pun zanosa, koji se može zamisliti i to ovisi o tebi.
Slobodan si to odabrati.
Zašto ne počneš zahvaljivanjem da bi otvorio srce? Što si zahvalniji, to si otvoreniji svim divnim događajima koje ti ovaj dan može donijeti. Ljubav, veličanje i zahvalnost otvaraju širom vrata i dopuštaju svjetlu da uđe i otkrije sve najbolje u životu.

(Jučer je jedan bloger napisao da je poslije svakog prekida osjećao zahvalnost. To sam osjećao u onim slučajevima kad sam prestao voljeti. Inače :NE! Zahvalnost je ljudska vrlina, ne ljubavna)

Odluči danas biti vrlo pozitivan i očekuj sve najbolje i to privuci sebi. Apsolutno vjeruj da to možeš i učinit ćeš. Ne sumnjaj u svoju sposobnost. Znaj da su sa Mnom sve stvari i moguće i da sve radiš sa Mnom.
(Eto Medo, to su stvari koje ja želim podijeliti s tobom).

Tko je ona, ili što je ona?

Možda je to ona: " Đurđa, daj 5 piva!"

Prestao sam i piti i pušti s božjom računicom:
Nema više zadovoljstva. Bačve su ti prazne a kutije su gledali s nerazumijevanjem. Kutiju i kanilu.
Ta se zadovoljstva mogu locirati, vidjeti, osjetiti i u ljubavi.
Ipak ostanu u srcu koje podučava razum .

Dani idu sve brže...

I na praznoj cesti.

Za Meija, za Meiju i za sve muške koje polovično shvaćam.
Tjeraju me na mišljenje, a mišljenje je rad.
Možda ne baš za noge, ali je uopćeno...rad.

DUDH:" Ne mogu disati"
Nakon decenija i decenija napokon istinski prosvjedi. Kako ih prepoznati?, pa tako što se na tim prosvjedima ne dijele sendviči i jogurti.

Jogurt je bio , i danas je, izuzetno zdrav. Disanje.

Ako se odlučim na obični odlazak, ili ako to bude pravi odlazak, vidim ovo:

"Izlazak samo za osoblje i pacijente"

Da sam onih godina dok sam trčao štafetu , pomislio da će nešto zatvoriti trgovine, škole. ceste, vlakove, granice, ne bih prestao trčati. Ovih mojih 71-na samo me zbunjuje.

Zar je život tako daleko od mene da nema nikog? Pitam , ne plačem!

jučer smo na yogi radili nekakve vježbe s ramenima i kukovima, a on je samo ponavljao "ne bojte se, otvorite srce, otvorite srce, ne bojte se biti ranjivi"- i mislim da je dijagosticirao jednu od težih boljki svijeta kakav jest.
zatvoreni smo kao vrsta.

Brka, zašto na kućama ostavljamo prozore i pravimo balkone? ( Nikad nisam shvaćao te balkone od 2 m2 )
Znao bih da nisam prestao trčati.

zbog zraka i svjetlosti?

Mislio sam da je prvensrveno za ukras, za cvijeće. Danas ta varijanta nije u igri. Ako je do juga, spustimo rolete.

Volim te čitati, Medo :)

Ja bi se samo osvrnuo na tvoju prvu rečenicu. Jesi li po svom pitanju krenuo prvo os sebe?
Kome komentiram, kome ne i zašto to radim!?
Što je to što te vodi i jesi li uvijek u pravu kad procjenjuješ tko je tvog komentara vrijedan ili ne.?
Dozvoljavaš li zapravo sam sebi da ti netko zatvara srce jer ti je to zadovoljstvo. ?

PM, onako, manje više mislim sa je to zasada normalno i šutim i ja. Samo sam se pitao zašto smo to napravili.

Da, možda i većina tako misli pa mi se čini da se onda time gubi smisao pitanja.
Kao i većina pitanja koja si postavljamo.
Zašto?-ma koga briga, to je normalno.