Muškarci i žene...i nešto između

Treći put prošli tjedan vidjela sam ih u isto vrijeme, na istom mjestu - 4 sata popodne, nekoliko minuta više, u uličici kojom se prolazi namjerno, obično do parkiranog auta, ili slučajno zaluta, tražeći tko zna što.
Prvi dan su razgovarali nagnuti jedno prema drugom, toliko blizu da bi i šapat čuli ili prepoznali neizgovoreno, čitajući samo s usana.
Drugi dan bili su zagrljeni, isprepletenih ruku, priljubljenih tijela, bez riječi koje bi iz dana prije suvišno i nepotrebno zvučale, ostale negdje zagubljene i beskorisne.
U četvrtak ljubili su se, nesvjesni malobrojnih prolaznika, pa i mene, promjene vremena i kazaljki na satu, sami sebi dovoljni u malom, odvojenom svijetu pomaknute realnosti u kojem je skučenost prostora prednost, a nikako mana.

Ne znam tko su.
Nebitno.
Ali nekako, od prvog dana kad sam ih slučajno ugledala, vjerujem da postoje samo u ukradenom vremenu, u minutama koje smo nenamjerno, usputno podijelili - ja u prolazu, a oni tu gdje jesu.
Jer samo ljubavnici gladno se ljube, baš onako kako su neki dan i oni ljubili se.
On, 40-tih.
Ona, sićušna brineta, 10-tak manje.
On dovoljno snažan da se u njegovom zagrljaju izgubi i nestane. A možda joj i nije bila namjera utisnuti mu se u tijelo. Možda ništa od toga nije željela.
A možda je samo htjela, kao i ja jednom u liftu, sakriti pogled, da on ne vidi ono što ni sama sebi još nije mogla priznati. Kao ni ja sebi.

Mrzim neonska svijetla. Izdajnička su. Svojom sterilnom mliječnom bojom otkrivaju sve ono što se ne bi trebalo vidjeti, a opet u nekim tragovima postoje, vidljivo ako se glava nagne u jednu ili drugu stranu.

U liftu je bilo takvo, blijedo, nimalo prijateljsko. Lijevo od ulaza, a ispred mene, ogledalo.
Iza mene on.
I da nisam vidjela njegov odraz, znala bih da je tu, znala jer sam ga osjećala.
Mogla sam leđima nasloniti se na njega. Mogla sam i ne pomičući se, rukama iza leđa, otvorenim dlanovima izmjeriti udaljenost od njegovih kukova do metalnog zatvarača na hlačama.
Zaustaviti se.
Lagani dodir pretvoriti u čvršći.
Stati.
I čekati.
I svojim disanjem pratiti njegov, uhvatiti ritam kao da je moj.
Mogla sam svojom rukom, i njemu i sebi poznatim linijama tijela voditi njegovu, pomaknuti prorez suknje i pustiti da dalje sam nastavi.
Otkopčati jedan, pa još jedan gumb, kao slučajno prstima popraviti nabore bluze, i ostaviti, više nego manje da se vidi.
I gledati sam ga mogla, onako drsko i prodorno, pogledom koji muškarci vole, tražeći u njegovom ono što sam željela vidjeti. I što sam znala da ću vidjeti.

Ali nisam ništa od toga.

Tražila sam u ogledalu sebe, smjelu i putenu, a vidjela sam ženu izdajničkog crvenila na obrazima, sjajnih očiju u kojima su skriveni uzdasi, iskorištena stras i nepotrošena želja.
Usne su mi i dalje bridjele od poljubaca i zaigranih ugriza, ispunjene bojom koju ni jedan ruž ne može naglasiti.
Tijelo, imalo je njegov miris, iako je voda isprala sve što se isprati moglo. Valjda, koža prepoznaje dodire, žudno ih upija, i u porama sprema sve tragove za sjećanja u vremenima koja dođu, obično ranije od planiranog.

Dok je vraćao ključ, ovaj put sobe 207, kat više nego prošli put, dan je postao tamniji, a noć bliža.

Znam da i dalje ima firmu, poslovno je uspješan. Preselio se u Samobor. Uvijek je govorio da će se maknuti iz Zagreba.
U međuvremenu dobio je sina. Mali je dvije godine mlađi od mog.
Nadam se da je sretan.

Povijest, ona naša, drugima nevažna ponavlja se? Da, ponavlja se.
I ja imam polubrata. Moj sin nikad neće upoznati svog.

Može se to šutke odnijeti u grob a može, kao sjeverac, u ovoj dolini, puhati neprestano.. Ne bih tu priču....

Neke priče ostanu neispričane, za druge samo neki doznaju
I ništa nije uzalud :)

Pa ni tu :)

kaj fali.. crtica..prava kratka prica...

a fabula... fkradnuto..od zivota..

fkradnuto i odavde :)

Prica mi se svidja.
Odlično napisano....ispricano.