Umorni Bukovsky

Mačke nisu čovjekov podsjetnik na brutalnu zajedničku prošlost samo u agoniji i smrti.
U njihovim kricima bijesa, ljubavnim dozivanjima,
u klizećim kretanju kroz travu,
u gladi koja besramno bliješti iz njihovih polu zatvorenih očiju,
u svim pokretima i radnjama oglašavaju srodstvo s divljinom, svoju neukrotivost

i SVOJ PREZIR PREMA ČOVJEKU.

( taj prezir nije mačje zlo. To je njihovo svojstvo. Zbog toga volim mačke )
Ne davajući ništa za uzvrat, one zahtjevaju sve, one zahtjevaju sve, promuklim, gladnim, cvilećim vriskom koji odzvanja samosažaljenjem i nerazumijevanjem i u cijelosti optužuje svijet za izdaju i prekršeni ugovor.
Njihove oči su sumnjičave i pohlepne, oči škrtca.
Ponašanje im je istovremeno i arogantno i ponizno. Uvijaju kičmu i trljajući se o noge ljudi, naričući žalosni zov, dok im oči iskre prijetnjom i pandže klize unutra-van iz svojih ležišta.
Neumjerene su u svojim zahtjevima i ne daju zahavali za svoj plijen.
Njihova je jedina religija nepkolebljiva vjera u božanska prava mačaka.
Psi postoje samo za ljude, ljudi postoje samo za mačke.
Mačke, zatvorene u svoju narav, smatraju sebe vječnim središtem svemira.
Spasite mačku od utapljanja u kanalu! Što će vam dati za uzvrat? Dopustiti će vam da pogladite njeno krzno, darovat će vam prijazno predenje poput nekog tko vam čini vekiku uslugu. Tu završavaju izrazi njene zahvalnosti..
Mačke nemaju sedam života. Imaju samo jedan i taj je obično kratak, nasilan i tragičan. One pate, i ako mogu, čine da i drugi pate. One su životinjski sebične, one su, ukratko, stvorenja strašnih i užasnih potencijala, kristalizacija praiskonske egocentričnosti, matrijalizacija tame i vlage, one su zelenooke zvijeri koje neznaju ni za svjetlost, ni sućut, ni snove, ni nadu, ni ljepotu, niti išto drugo osim gladi i zasićenja te gladi,
Ali su one s čovjekom od početka svijeta..( Iz "Monolita." ).

Svaki put kad uhavatim zrake ovog zapisa, oduševim se.

Meni su sve bitnosti , samo jedno moje oduševljenje mačkama. Čovjek i mačka zaslužuju jedno drugo. Nemam prigovora.

Ove provocirajuće riječi optžbe čovjeka prema njima , samo je priznanje čovjekove nemoći. Mačke se prave da to ne vide, a čovjek to ne prizna.

Tko nauči živjeti s mačkama, uvažavajući njihovu osobnost, znat će živjeti sam sa sobom i s drugim ljudima.

Bok medo :)

Čitam polako, Svakoj bi rečenici mogao posvetiti čitavu priču. Bez promijena, bez posljjedica, bez osude. Kad pomislitim kako nisam u pravu, da je to neistina, tek tada nas mačka vidi u našoj punoj svjetlosti.
Vidi našu prošlost.

Meija, gdje to naučiti? Kad mislim da sam sve nijense njene prirode stavio na stol pred sebe, vidim da se ona ruga. Bez zlobe. Zato što joj to nije teško.

Tvoje prihvaćanje mačke i života po tvojim kriterijima , tebe i nje, mačku uzdiše....Najveća mačja ljubav je vrhunska varka.

Obožavam mačke, moj Mason od jutra do navečer dežura ispred otrvorenih vrata (dvostrukih), druga sa staklom su zatvorena, tako da se sakrije iz štoka, kao nitko ga ne vidi, a on vidi sve, tamo sam mu ispred nosa s vanjske strane ostavila zdjelicu sa sjemenjem, gdje dolaze chipminksi, male prugaste američke vjeverice, gleda ih netremice, presladak je.
A ja zato i hranim, jer su zapravo chipmanksi štetočine, ali slatki su i Mason ih voli gledati.
Da mu baš ne bi bilo teško cijeli dan sjediti ispred vrata, legne se i tako promatra Chippyje.

Mačke se ne igraju kad se vi igrate. One imaju svoju predstavu. Na otvorenom.

Ne znam zašto Gara misli da je volim. U istim trenucima kad se ona smije mojoj ljubavi, vidim kako dolazi i njena. I ja se smijem njoj. To podiže mačjo čovječji život na grane prije majmuna.

U principu su mačke ravnodušne. Skrivaju sebe.

Medo, imajući mačke jedno 60ak godina i pritom još i biolog, mislim da sam na neki način ekspert za mačke.
Ja ih ne bi definirala, jer se ne uklapaju.
Mogu samo reći svoj dio, obožavam ih i razumijem, a neke od njih uzvraćaju istim.

Cijeli dan držim otvorenu kuću, samo zbog njega, da bi on imao zabavu i duševnu hranu.
To očigledno zapravo radim zbog sebe iz egoističnih razloga, jer meni predstavlja zadovoljstvo da se to njemu sviđa.

Mam, lijepo si to rekla. Mene oduševi Gara kad se ne zapitam zašto me je ogrebala. Kao da nije. Shvaća da imamo dosta sličnih argumenata.

Meija, jednom mrvicom pomisli da nešto ne radim dobro, griješiš. Na ovaj način ostajem u igri.

Pogotovo što se radi o crnoj mački. Druga, kod Maje, kao da mene nikad nije vidjela. Ona prođe kroz mene.

Medo, pustiš samo... Daš si priliku biti drugačiji. Uz mačke i ljudi su takvi. Drugačiji.

A odnos čovjek i mačke pun je nerazumijevanja jer ne kužimo, možda ni ne želimo, njih kao autonomna bića, neovisna

Ono, Medo ti nisi normalan!

Gara, ni ti nisi normalna.

Imala sam mačka Ayrtona, našla sam ga na jugu Italije na cesti malog, šokiranog, puflicu sijamskog macana, prvo ga nismo htjeli, jer smo već imali psa i trebali smo se seliti u Hong Kong, a zna se kako je sa životinjama u Hong Kongu.
Da ne duljim, postao je naš, tj. mi smo postali njegovi, jer meni se čini, on nas nije poznavao pojedinačno, pa tako se nije niti vezao za nas.
Ali to se promijenilo kad su svi razišli, djeca po školama, mož svojim putem i napokon smo ostali on i ja...

Spavao je samnom, preo, slinio kad sam ga dragala, ukratko, postala sam mu navažnije stvorenje na ovom svijetu....sve do nije došla Mrljica iz Istre.
Zadnje dvije godine života je proveo mažen i pažen i od mame i od Mrljice.
Moj autistični mačak je živio 14.5 godina. Bio u Italiji na više mjesta, u Hong Kongu, i u Americi je odsanjao njegov zadnji američki san.