Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Čitam vas.

Tužna radi Mede.
Voljela sam ga čitati, njegove punokrvne zapise, životne i živopisne, teške i sive često, ali zanimljive i tako opipljivo realne.

Razmišljam...
Odemo u neku drugu dimenziju
Odlepršamo...
Ostavimo iza sebe sve.
I ljude i tragove i slova i bol...
Nedavno slušam maminu prijateljicu kako panično "radi obračun", privodi kraju poslove, posprema, priprema, piše u posebnu bilježnicu što i kako kad jednog dana ode, želi se pobrinuti da sve štima kad je jednom ne bude.
I tako već mjesecima.
Zaboravila živjeti, pripremajući se za smrt.
Ajmo živjeti.

Baš danas...

Mah Medi koji nas s nekog oblaka gleda i smije se čitajući i današnji blog.
Uvjerena sam da se smijeee i da ga baš zabavljamo.

:))

Hej, Ovco, mi o ovcama i evo tebe :)

Medo te je dozvao

Lijep zapis:)

:)

Dobro rečeno...

Našem.