Laprdarij

To je serial priča koje sam čula tijekom psećih šetnji.. Nema bolje knjige niti filma od pričanja s ljudima.

Priču priča nekad terenski inženjer, priča se događa u nekom kraju "gdje je Bog rekao laku noć", "to mjesto ni na karti ne postoji". Provode inženjeri tamo dosta vremena, odrade posao i onda u mjesnu birtiju da se ogriju. Moj pričač ne pije alkohol pa sjedne i razgovara s mještanima. Tako primijeti dvije djevojke kako redovito dolaze i pridruži im se. A one mu se jadaju kako nema muškaraca u njihovom selu, ovo što ima samo pije i nije za niš. Pričač šapne jednoj od njih, onako neuglednoj, da se je jedan njihov inženjer zagledao u nju. A taj je solidan čovjek, dobrih primanja, dobrog backgrounda, ne pije, ne puši, skućio bi se. I on je recimo neugledan. A ne, ne, on se njoj ne sviđa.

Odoše terenci doma i nakon nekog vremena se vrate, vidi moj pričač da su se ono dvoje spetljali. Jee, njemu drago. Veza napreduje, dogovorilo ženidbu. I ona doseli k njemu u grad. Rodilo se dvoje djece. Ide to...

Sretne pričač nju negdje u gradu i odu na cugu. A ta je ne zna ni on zašto, prema njemu bila jako otvorena, kao prema tati, najboljem prijatelju. Pita on nju kako je, ona veli - ničeg mi ne fali, sve imam. Muž me nosi kao kap vode na dlanu. Jedino - ne ponaša se kao muškarac. Kako to misliš, pita pričač? Pa ja njega provociram, pikam, scene radim, a on ništa, ni da povikne, a kamoli da me udari. A ako ne udari, nije muškarac! Molim? Pa da, kakav je to muškarac koji na sve pristaje, mekan, ja ovako, on ovako, ja onako, on onako. Ne znam koliko ću još moći izdržati, veli ona..

I priča naravno završava tako da je ona njega ostavila, vratila se roditeljima, nadajući se pravom muškarcu.

I sad nas dvoje nastavimo raspravu, je li ona mazohistica? On misli da je. Ja pak mislim da je to stvar uvjerenja otkud je ona. Ako je odrasla u mjestu gdje je tradicija istuć ženu, gdje je njezin tata mamu "muževno" mlatio, mala ima takav model.

Vidjela ja i čula na svoje oči i uši situaciju gdje svekrva govori snahi - pa šta ako te malo udari, nije to ništa, gle što ti sve nudi, isplati se.. I to dvoje još i danas zajedno (a ja to čula prije 20-ak godina)

I.. trebaju se poklopiti slični modeli. Da je meni muževno na njemu ono što je i njemu. Isto i da je meni ženstveno na meni ono što je i njemu. Pa dalje.. Nužno je da se smijemo barem sličnim stvarima, i da se divimo sličnim stvarima. Da ga čujem. I da on mene čuje.

Ako njegovi roditleji žive slično kao i moji, ako su uloge kod njegovih roditelja raspoređene kao i kod mojih, onda imamo šanse.

I onda dolazim na ono: dečko treba biti iz moje ulice. Već drugi kvart ne garantira..

Vjerojatno si u pravu. odgoj je to.
Nikad nisam vidjela, da je moj tata udario mamu.
Zato je i meni nezamislivo da me muškarac udari.
Taj bi bio mrtav za mene. Odgojena sam da poštujem sebe i da
imam svoje dostojanstvo.
primijetila sam da muškarac udara kad te ne može "nadlajati" riječima
pa upotrijebi ono jedino što ima "bolje", a to su šake.

Da, Vrbi, moj je tata bio kao ovaj gore u priči. Ali i mama je bila slična, baš su bili onak, hercig :) I meni je nezamislivo da je muškarac agresivan, ni prema meni, ni prema djeci.

prema djeci pogotovo...

Nigdje nije normalno da muškarac tuđe ženu. Nema tog mjesta na kugli zemaljskoj. Postoji samo kategorija prihvatljivosti radi krova nad glavom i "zaštite".

razumijem ženu iz naslovnog bloga. Niti jedna od nas ne bi bila s nekim tko joj stalno povlađuje, a sve u svrhu da ona preuzima odgovornost za odluke, a samim tim i krivnju ukoliko nešto krene po zlu.
To je u kategoriji da joj je lakše bez njega, nego s njim.

Moja pokojna baka je imala tatu i mamu. Pa je mama umrla i tata se oženio. Imali su dvoje djece. Pa je tata umro, pa se mačeha udala. Djeca u istoj obitelji iz prve postave braka i zadnje postave braka nisu si u rodu bili ništa.
Tako se živjelo. Žena nije radila, ako je ostala udovica, udala se. Muškarac nije znao s djecom, udovac se ženio.

A u cijeloj toj životnoj zavrzlami, ako je netko bio i agresivan, nije bio razlog za rastavu, jer nakon rastave, teško da bi našao partnera ponovo.

S druge strane znam visokoškolovanu ženu iz isto takve obitelji, koja za svog muža napada konobarice ako ga ljubaznije pogledaju, a prati svaki njegov korak i kolegice na poslu su već dobile jezikovu juhu da ga ne diraju.
Ona kaže da "čuva svog muža" i da joj je muž prije djece.
Djeca će otići, muž će joj ostati i sve će napraviti da ga zadrži.

Nije stvar u ponovnom nalaženju partnera, nego je činjenica, da žena nekada u vrijeme naših baka pa i mama, nije mogla preživjeti bez muškarca zbog materijalnih prilika. Niti jedna nije radila, nije imala sredstava za život da prehrani i sebe i djecu. Morala je biti u braka jer drugačije se nije moglo. A i mentalitet i prilike su bile na muškarčevoj strani.
A to da ona ne bi opet otišla da je mogla....malo sutra.

niti muškarci si nisu mogli pomoći.
Moja baka je tukla djeda. (časna riječ). On je bio dobrica, samo je znao govoriti "Janica neeemoj", ona je mlatila i kuhaćom i rigljama, a bacala je i suđe na njega.
Gosn djed je bil mužikaš..

Najjača kletva svih vremena: "Viš te hitil" u prijevodu, "Svevišnji te bacio vragu" :)

Nije mazohistica. Da jest, onda bi ostala tamo gdje joj ne paše.
Ona je hedonistica

Pogni, nama nije normalno da se negdje tuče žena, a njima je tamo izgleda normalno. Ako žene ne znaju za drugo, onda im je normalno. Normalno bi značilo ono što većina radi. Ako tamo negdje većina tuče žene, onda je to njima normalno. Nekad je i kod nas bilo normalno da se djecu tuče, nadam se da više nije.

Ako žena može otići, a ipak ostaje, onda tko smo mi da sudimo?

Hehe, Fly, po tomu svi smo mi hedonisti :) Pa ispada da fakat i jesmo. Ja si pak mazohizam zamišljam prvenstveno kao fizički mazohizam, nanošenje fizičke boli. Na to smo i mislili ovaj pričač i ja. A mazohizam ok može biti raznorazan.

Nije normalno, ali se često nije imalo (nema) drugog izbora.
Mislim da je ona u razgovoru više karikirala to sa udaranjem da bi dočarala njegovo ponašanje u njihovom odnosu.

Coco, moja tetka (prava tetka) je 10 godina njegovala muža koji je bio nepokretan u krevetu nakon možđanog udara. Za to vrijeme on joj je određivao kamo će ona ići, što će kupiti, kuhati.. Bio joj je zločest, vrijeđao ju je i gađao žlicom i tanjurima.

Kad je umro, bila je neutješna. Najteže joj je palo što je morala biti odgovorna za svoje odluke, ovako je on bio odgovoran kad nešto nije bilo u redu.

Svi mi znamo nekog tko je u obitelji zlostavljan, a ne želi to promijeniti. Ali taj često nasilnog partnera koristi kao razlog za svoje životne neuspjehe. (I tamo gdje žene daleko više zarađuju od muškarca..nije uvijek ekonomski faktor u pitanju)