Moja riječ nema smisla...

welcome to my spaceship
...u svijetu zmajeva, stojimo maleni ispod zvijezda..koračamo korak po korak prema svojem cilju i borimo se s vjetrenjačama, te si time krojimo karmu.trudimo se sa čim većim brojem bodova okončati igru koja se naziva život.nitko ne zna pravi razlog igre, nitko ne razumije pravila..samo se svi trude biti bolji od onih drugih iako ne znaju kriterije bodovanja.i je li kriterij dobrota? ili samo vanjsko ponašanje? ili ljubav prema okolini? ili uspijeh? ili ljubav? ili sreća? unutarnji mir, možda? ili nešto treće? ili mix svega? svaka akcija stvara reakciju, svaki pokret stvara protupokret.mnogi se s vremena na vrijeme zagube u šumi punoj sablasti, i izgube nit, tu sam majstor.
i kad se probudim mokra od znoja u 4:38h usred mračne sobe, sama, sa snovima o smrti voljene osobe, znam da je sve prolazno..znam da moram biti bolja, bolja sebi...i da se moram prestati igrati, igrati osjećajima drugih i osjećajima sebe same..i da moram pronaći kompas, davno izgubljeni kompas, čim prije..jer se gubim, lepršam, lutam...i to me zamara..tako jako...
i čemu to nezadovoljstvo? čemu taj strah? odakle ta nagomilana tuga,koja me s vremena na vrijeme pritisne? zašto se igram stvaratelja? zašto nemam strpljenja i povjerenja u svemir? tko sam ja da forsiram dogadjaje? tko sam ja da utječem na razvoj dogadjaja? nitko i ništa..mali pojedinac koji jedino što može, može biti tu..i čekati, do tada živjeti...samo živjeti i disati...pod suncem, ovdje...gdje smo svi sami, svatko za sebe, u svojoj čahuri, sa svojim bedovima, koje nitko drugi skroz ne razumije i ne može ni shvatiti...koliko god se trudio...
i svi čeznemo za ljubavi, onom pravom i bezuvjetnom, a nitko ju ne daje, ne na taj način,ne bez vaganja i mjerenja. jer kad se cijela jednadžba života svede na zajednički nazivnik, ostaje ljubav..ljubav, kao jedini ispravni broj ˝x˝, koji jedini odgovara, uz koji je jednadžba ispravna i potpuna...
ja ne znam zašto uvijek iznova pristajem na kompromise kad sam davno shvatila da kompromisi nisu ispravno rješenje...nisu, definitivno...ne pružaju osjećaj potpunosti, tu nema ispunjenja..ostaje ta praznina...stalno je tu,u meni...nekad veća, nekad manja, ali je tu...i samo zbog mene, samo zbog toga što ne znam što bi i ne znam kako to dobiti, ne znam kako biti sretna, ne znam ništa...znam samo da sam tu, malena i uplašena, među divovima...i snovima...
˝welcome to my spaceship˝....

hm, vidish, ja bi reko da covjek ne moze ocekivati ispunjenje izvana... svako je u njemu. okej to je sad onako cisto reda radi i nekorisan komentar. al istina je, ja si mislim da su zelje tu da nas vode. i to je to... nema tu misljenja o kompromisu ili ne. ako imas zelju za necim, onda nesto radis. ako nemas, onda ne. eto tako. ako te neka ideja vodi necem sto nemres gledat veselo, onda se maknes. a kad se maknes, onda vidis onu koja te moze, vodit necem u sto mozes vjerovat, i cemu se mozes radovat. ?

vi muškarci ste oduvijek znali pojednostaviti stvari ;)
prve dvije rečenice ne razumijem...
s ovim dalje se donekle slažem, s tom razlikom da mene želje uvijek odvedu na krivi put..valjda imam krive želje...a kompromis? nisi shvatio...kompromis je oznaka za nešto što nije skroz onako kako bi trebalo biti, a ja pristajem i na to...eto...tenks enivej ;)

da... nekako sam zadnje vrijeme mišljenja da je to uvijek više pitanje toga tko smo mi i koliko petlje imamo nego vanjskih okolnosti...

hmda, zanimljivo je cut kako tko misli o izrecenom. htjedoh rec da praznina ostaje jer je u nama, a ne zato jer cemo ju necim moci ispuniti izvana... praznina se puni iznutra, vlastitim... necim. a onda se punoca projicira na van, ono recimo: zaljubis se i onda si pun neceg, i to se vidi, zar ne? a kad si onak praznjikav unutra, onda nemres davat. i onda obicno te nist nemre ispunit. fora je ne trazit od neceg da te ispuni. fora je vidjet kolko te moze ispunit trud za necim, ne dobivenost istog... to je ono sto mislim kad velim kao da je dobro slijediti zhelje.

(npr. trud za 'takvim-i-takvim' odnosom s nekim... to je lijep trud. hm, da. uvijek je pitanje zanemarivanja truda tu, isto tako :(

e sad razumijem ;)
je, tak je, skroz si u pravu, i bash me to i jebe, ta glupava praznina, osjećam se danas kao prazna šutnuta limenka "žuje", u kutu parka, ispod starog kestena ;)al, bit će bolje..sutra je novi dan...

ali, ja se trudim /sam da ne ostanem trudna-hehe ;)/...bad je i u prevelikom trudu, nekad treba jednostavno pustiti da se stvari događaju, na to sam ciljala ;)

a tolko teksta si natipkala radi umjetnickog dojma ?;)))

ne, nego radi pražnjenja, if you know what I mean ;)

... sve dok si malena i uplašena (jer su te tomu krivo učili od rane mladosti) nećeš nać ono što tražiš... a jedan mudrac je znao reć: strah je prvi neprijatelj na putu (samo)spoznaje... ;-)

... i zato ono sve onda napisano... ..lutkice divan blog, opet si tu, osjećam se dobrodošlim i veselim se letovima s tobom...
:)

divni ste, svi, svi ;)