WDF

i sad u ovoj tuđoj zemlji kad drkam po virtualnoj tipkovnici u nadi da me prođe volja i sram i strast i vidim tih prekrasnih žena i okusih mnogo ..i još više...
ubijam se od posla i živim kao rudar
u noć utonem taman u tamnom i stopim se s njom
noć vruća afrička... i ja u crnom...kao jedno.
...nekad udišem...samo ponekad oblake
oblaci se ponekad spuste na zemlju i putuju kroz nas...

uvijek

najviše slobode provedem ispuhujući duhanski dim i pijući dobre pive i po koju čašu vina...
al često zurim u nebo koje nije moje
u žene koje misle da nisu moje

samo me komadić stvarnosti djeli od sna
ali...i to je ok
svi mi sanjamo djeliće svog života....žvačemo ga tu i tamo...i svaki put je drukčiji okus...

sve što okusim ostaje u meni
ko ona jebena igla od loših sjećanja...
od predobrih stvari...
i onih manje dobrih.

kako god....
žeim vam svima sve dobro uz pjemicu...


https://www.youtube.com/watch?v=wK6Q2gDGYzc

dobro ti jutrooo
bonas dijas ..uz šervesu ... al da bude muj frio ....
....

i tebi raky buenos dias
probudio me hiperaktivni frend,pa otvorio jednu frio...

ovdje s teško zaspi,a još teže budi...

bok đuro! olovne priče jutrom čitam na blogu, ali bar ih čitam jer i takve su dobre. bolje od onih kojih nema i nikakve su. btw van treba otić mlad. možda i u p.m. treba otić mlad kako čovjek ne bi doživio sve što doživi kao star. ja nisam osobno (nekak se bojim da to ne bih niti mogla, iako sam mogla i gore) al doživjeh da mi je kćer otišla u pečalbu! iako je dobro...i ona i njezin muž, zege cura i dečko, ošli u svijet. bolji! i kažu, nema šanse da se vrate u ovu kaljužu punu era! ona čak i napreduje, do managerice! trenutno na go u italiji, toscana i ostale krasote italije, jer vani se rad plaća. mama nije, al bu kćer! a mamino srce i rupa od boli što mi dijete moralo otić od svoje kuće manja je od sreće što je njoj dobro. a nama? nama nije dobro nigdje, jer smo prestari za bilo kakve početke. u ovoj državi, zna se kome je dobro! tebi svaka čast kad si se usudio. i ja sam se onomad usudila razvesti /priča o kojoj priča stipsa na svom blogu/ i ostat solo sa dvoje djece i sve to preživjet 25 godina u ovoj pripizdini od države gdje čovjek (a osobito samohrana majka) ne znači ništa osim broja za štancanje love. pomislih na trenutak na andaluziju...kako je to lijepa zemlja. ali svaka zemlja treba i lijepe (sretne) ljude! se sjećaš valjka i njihove nedjelje? evo, pustit ću ti...da nekako prije prođe!
https://www.youtube.com/watch?v=dRYG554l5AM

bok sara

hvala sara
nikad nisam bio fan valjka....više azra...

radim za hrvatskog gazdu
da mi plaća nije takva....ne bih bio tu
žene su prekrasne