Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

Nekako iznenada, Marku se svidjela djevojka po imenu Ivana. On je pozove u kino; ona prihvati i oboje se dobro provedu. Nekoliko dana kasnije on je pozove na večeru, ona prihvati i opet im je bilo lijepo. Nastave se oni tako redovno viđati i nakon nekog vremena, i on, i ona prestanu izlaziti s drugim osobama. I onda jedno veče dok se voze Markovim autom Ivani nešto padne na pamet i bez puno razmišljanja glasno reče:

- Znaš li da se viđamo već šest mjeseci?

Nakon toga u kolima nastupi tišina. Ivani se tišina učinila vrlo dugom. Razmišljala je... (Možda mu smeta što sam to rekla? Možda ga naš odnos ograničava...? Možda misli da mu želim nametnuti neke obaveze koje ne želi ili nije siguran da ih želi??!??)

A Marko pomisli... (Bože, šest mjeseci!)

Ivana dalje misli... (Ali nisam ni ja sigurna da želim takav odnos!? Ponekad mi se čini da mi treba malo više prostora, malo više vremena da razmislim da li želim da nastavimo ovako.... ??! Pa gdje mi to idemo? Hoćemo li se samo nastaviti viđati na ovoj razini bliskosti?? Idemo li prema braku??? Djeci??! Zajedništvu do kraja života?!? Jesam li spremna za to?!?!! Da li ga ja uopće poznajem?!)

A Marko misli... (To znači ... Da vidim?! ... Počeli smo izlaziti u travnju ... To je bilo baš kad mi je auto bio na servisu... Oooops! Moram promijeniti ulje!)

Ivana misli... (Uznemiren je. Vidim mu to na licu. Možda sam sve pogrešno shvatila. Možda on od ovog odnosa želi više, više bliskosti?! Možda je on osjetio, još prije nego sam ja to osetila, da ja imam neke rezerve?!? Sigurno je to! Zato ne želi ništa reći o svojim osjećajima! Boji se da će biti odbačen!!!)

A Marko misli... (Moram provjeriti i kvačilo... Baš me briga što onaj idiot mehaničar govori da je sve u redu. Osjećam da nešto zapinje! A bolje im je da ovaj put za to ne krive niske temperature. Koje niske temperature? A platio sam tom nesposobnom lopovu zadnji put 80 eura!!)

Ivana misli... (Ljut je! A ne mogu mu ni zamjeriti. I ja bih bila ljuta na njegovom mjestu. Tako me muči krivnja što ga mučim, ali ja tu ne mogu ništa?! Jednostavno još nisam sigurna!!?)

A Marko misli... (Vjerojatno će reći da je istekla garancija... Idioti!!)

Ivana misli... (Možda sam ja preveliki idealista?! Čekam viteza na bijelom konju, iako sjedim kraj savršeno dobre osobe.. Osobe s kojom mi je dobro, osobe do koje mi je stalo.. Osobe kojoj je izgleda stvarno stalo do mene.. Osobe kojoj je sada teško zbog mojih sebičnih, nezrelih fantazija!)

A Marko misli... (Garancija? Oni žele garanciju?! Daću im ja garanciju! Uzeću garanciju i ...)

- Marko! - kaže Ivana glasno.

- Molim? - odgovori on iznenađeno.

- Molim te nemoj mučiti samog sebe tako. - reče ona dok joj se oči pune suzama - Možda nisam trebala ... O Bože, osjećam se tako... (počinje jecati)

- Što ti je? - upita Marko

- Prava sam budala... (jeca ona dalje)... znam da nema viteza. Znam to. To je glupost. A nema ni konja.

- Nema konja? - zbunjeno će Marko.

- Sad sigurno misliš da sam prava budala?! - kaže Ivana

- Ne! - uzvikne Marko, sretan da konačno ima pravi odgovor na postavljeno pitanje.

- Radi se samo o tome ... da ... mi treba malo više vremena. - projeca Ivana.

Nastaje pauza od 15 sekundi za koje vrijeme Marko misli što brže može. Pokušava pronaći dobar i siguran odgovor. Konačno smisli nešto za šta misli da odgovara situaciji.

- Da. - prozbori on.

Ivana, duboko dirnuta, dodirne njegovu ruku - Oh, Marko, da li zaista osjećaš tako? - upita ga.

- Kako? - zapita se Marko.

- Pa ... o vremenu?! potiho će Ivana.

- Oooo, da! - zbunjeno će Marko.

Ivana se okrene prema njemu i zagleda mu se duboko u oči, a on postaje vrlo nervozan zbog toga što bi ona mogla sljedeće reći. Naročito ako to bude uključivalo konja.

Konačno ona progovori... Hvala Marko!

- Hvala tebi! - uzvrati on.

Onda je on odveze kući, a ona legne u krevet te plače do zore. Marko dođe u svoj stan, otvori vrećicu čipsa, upali TV i odmah se udubi u teniski meč dva Čeha za koja nikad nije ni čuo. Neki tanki glas u glavi govori mu da se u kolima dogodilo nešto zaista važno, ali on je siguran da nikad ne bi mogao razumjeti što, i da je najbolje ne misliti na to.

Sljedećeg dana Ivana nazove svoju najbolju prijateljicu, kasnije još dvije, te one o tome razgovaraju šest sati. Analiziraju do u detalje sve što je ona rekla i sve što je on rekao. Do beskraja istražuju svaku riječ, izraz i gestu kako bi otkrile nijanse u značenju i razmatraju svaku moguću varijantu. Nastavljaju o tome razgovarati danima, tjednima, mjesecima... Nikad ne dolazeći ni do kakvog zaključka ali im ni u jednom trenutku nije dosadno.

U međuvremenu Marko, igrajući tenis sa zajedničkim prijateljem, zastane neposredno prije servisa i upita:

- Gorane, majke ti, je l' Ivana ikada imala konja?

Oke...to je jedina i prava istina.Kada bi bar žene.....naglašavam..ŽENE, što ranije mogle svladati ta znanja oko muško -ženskih
odnosa....puno toga i na svjetskoj razini bilo bi drugačije i bolje.Ne kažem da su žene krive..Bože sačuvaj..i one samo imaju program kao i muškarci ali...nekako mislim da bi žene lakše promijenile svijet na bolje:-)

Ja sam konj u kineskom 'oroskopu, tak da....ova psriča....za mene ne drži vodu, sorkač ;)