Što? Gdje? HAAAAAAAAA?

Pita ovaj tjedan šefica kako smo. "K'o država", velim ja. "Nije valjda baš tako loše", na to će ona. Slegnuh ramenima. Ostali su rekli da su dobro. Slagali su ko psi lažljivi, njoj koja zna da lažu. Pridruži se i ona laganju: "E to se traži!" Moja izjava o državi zaboravljena u pola minute.

Nije baš da sam neki partibrejker koji podvije rep kad je teško, ali kad je teško bez naznake da će biti bolje, e onda već lagano gledam prema izlazu. A teško je upravo na taj način. Znate ono kad sanjate šeficu na krivi način. Ne na onaj da se poslije sramite kad je vidite ujutro iako ne čita misli nego na onaj krvnički, kad ispituje kakvo je stanje. A usrano je, što da kažem, i u stvarnosti i u snu isti odgovor. Pa ona navuče kiseli osmijeh jer zna da se trudiš, ali samo krpaš govna, a govna i dalje dolaze i, na kraju, jebo takav san o šefici u kojem je ne nategneš 3-4 puta nego odgovaraš na glupa poslovna pitanja bez trijumfalnog odgovora. Ironično, ovaj mjesec sam srušio vlastiti rekord u iznosu plaće, na račun prekovremenih, ali nikako se ne osjećam kao pobjednik. Jer nisam. Dostupnost 24 sata i rad u 2 ujutro nikog nisu učinili pobjednikom. Možda manijakom. Ali pobjednikom jok.

Taman sam mislio da sam na izmaku snaga kad se pojavio deus ex machina. Nije da nisam tu i tamo flertao s drugim poslodavcima, ali sad sam prelomio i ozbiljno porazgovarao s jednim. Ista plaća, start iz nule i posve novo gradivo. Obično kad prelazim negdje, tražim više para, ali ovaj put samo hoću mir. Obećali mi malo više mira nego što ga trenutno imam (nisu rekli da neće biti nemira, samo da će ga biti manje). I jebeš ga, zamirišalo mi je i ovo će mi biti peti ugovor na neodređeno koji sam skršio u 20-tak godina rada, od studenog sam kod novog poslodavca.

Razmišljam si je li sve skupa od mene fer i korektno. Možda i nije. Bit će sranja. A možda je sve kako treba biti. Možda će se netko napokon zapitati treba li firma uzimati toliko posla na neviđeno. Vidio sam previše radnika koji su izgorjeli za firme, a onda ni drvenu značku nisu dobili. Spominje ih se kao one koji su izgorjeli. Tiho poštovanje preostalih i to je sve. I sam sam gorio više puta na raznim mjestima. Kad sam bio malko mlađi, naivniji i spremniji popiti metak. Ta osoba više ne postoji. Nisam započeo ratove, zatekli su me spuštenih gaća. Ne kao jebača nego kao seronju. Pa se ti snađi. Nekako je i lakše kad te uhvate dok jebeš nego dok sereš. Ali eto, snašao sam se. Nikad lakše nisam našao drugi posao. Dva testa i jedan brutalno iskreni razgovor. Sve skupa dva kruga. Znalo ih je nekad biti i četiri. Veni, vidi, vici. Sad još samo moram reći šefici. To mi je najteži dio. Čekat ću do ponedjeljka. Nek se i ona pokuša malo odmoriti. Zaslužila je. Jer nije lako ni njoj glumiti da je dobro dok joj je u dupetu uvaljena gromada porno glumca zvanog krupni menadžment. Od onih 150 mailova što će dobiti za vikend, ni jedan neće biti moj. Definitivno ponedjeljak.

dobro jutro radni čovječe, iako je danas vikend! gotovo da sam u ovih par godina mirovine zaboravila kaj je to vikend! a nekoć sam ih sanjala, ovako kao ti jurila iz posla u posao, život (i zdravlje) davala za firmu u kojoj (zadnjoj, jer je bila jako dobra pa je teško bilo nać bolju) sam radila 30 let, a onda kad sam otišla kao da nikad nisam niti bila. i danas uopće nemam potrebu s nikim biti u kontaktu, kad prolazim kraj nje, kao pored turskog groblja. baš sam ovih dana razgovarala kako nas dresiraju arbajt, arbajt i tako 40 let! ja sam svojih odradila, sumnjam da ćete vi mladi doseć tu brojku 40 godina rada, a ako da, s posla ravno na groblje? i sama sam bila jedna od tih kaj sam često mijenjala posao, svakih 3-5 godina. nažalost, uvijek onda počinješ ispočetka, i drago mi je da si toga svjestan. čeka te i na novom poslu još puno sranja. istina, ne onog koje znaš već nekog drugog. šteta da ideš za iste pare, jer često je samo novac motiv za otić i promijenit. iako sam od onih koja se slažem da je svaka promjena dobra (ako ništa mozak bolje radi u novim okolnostima i šteti alzheimeru), pa makar i na gore! želim ti da je na bolje! posao i rad za plaću nam odnese više od pola života (onog svjesnog) i tek kad to ostavimo iza sebe pitamo se, ne, kažemo si, nije bilo vrijedno! nažalost, većina nema izbora. ali ne treba svršavati (jednoć mi je moja kolegica rekla upravo to, da ja svršavam na i s poslom) na poslu, treba ipak raditi onoliko koliko moraš! život je ipak i uglavnom negdje drugdje i nešto drugo. kad ga konačno imamo, prestari smo da ga živimo (65 g. za odlazak u mirovinu)!?

Jutro i svaka čast ...dobro je da si to napravio.Ja sam to napravila 7 puta i svaki puta sam dobro odlučila.Nikada nisam morala otići vec sam išla sama tamo gdje mi je bilo bolje..financijski,a ako sam imala sreće onda je i okolina radna bila bolja.To sa ljudima u radnom okruženju je priča za sebe i ...to definitivno ne bi voljela ponoviti.Bilo je divnih kolega i nadređenih ali i užasa da boli mozak.No...toga ima svugdje i to je ljepota različitosti ..navodno:-)
Sretno i samo polako:-)