WDF

Puno puta mi dođe da te nazovem i da ti nešta kažem..
A.. ne znam šta da kažem..šta da koji kurac izgovorim.
Izgubljen u svemu..u svijetu..u svojoj zbrci nesuvislih misli

Samo izgubljien .izgubljen dečko mrkog pogleda i još malo snage u tim starim mišićima.

Volio bih ti govoriti puno
Volio bih da me slušaš i gledaš nekamo...čak i u mene ponekad.
Snovi i stvarnost tada postaju jedno...i sve je moguće..

Jesmo li zaista bili tamo.....

Tamo gdje se šuti i gdje se griješ toplinom iz pregiba ramena..
Gdje se hranim dodirom tvoje drage kože
Gdje živim trenutak stvarnost dugo...dugo...
I ne želim zaboraviti...
A zaboravljam sve.

I te moje sulude misli koje se hrane mesom mojih sjećanja polako proždiru i mene..i postajem star i proziran.
S pogledom prema praznom nebu i svojoj ne tako čistoj duši.

Čekam

Veliko prazno će nas pojesti prije ili kasnije..
Trebam samo gledati u zlatno i zaboraviti.

Znaš da znam puno priča.
Možda ću ti ispričati neke...
...koje god želiš...

Muzika...

Miusic
Nešta kao srebrni prah koji pada po mojoj prljavoj koži kad svi spavaju i ulice su prazne i prljave i čiste i nekako ih tvrdo gledam.

https://youtu.be/HuLjsW8XhY4