Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

Zadnjih 8 mjeseci zivim sama...rekla bih - konacno. Sinovi na svojim adresama, od sestre sinovi(koje sam dovela ovdje u Svedsku) na svojoj adresi . Nakon 5 godina borbe , truda , uspona i padova rekla bih kako smo si poslozili stvari prema svojim karakterima, zeljama , mogucnostima i afinitetima... i mene to raduje , jer to nekako smatram i svojim uspjehom ... i sad kad bih trebala biti rasterecena , mirna , zadovoljna , sretna i bezbrizna , jer zaista nemam potrebu da brinem o svima njima , ja se osjecam kao ispuhani balon. Prazna , bezvoljna , nezainteresirana za milion stvari... pocev od spremanja obroka... do jucer . takoreci , sam kuhala za nas 5 odraslih , sad odjednom kuham samo za sebe i ja to ne znam skuhati ! Ili je preslano / neslano , ili previse kolicinski ili jednostavno mi se ne i ne kuha... i tako slicno sa milion drugih stvari...

Kontam da sam u nekoj vrsti depresije, ali ne shvatam zasto... jer cilj je i bio da se svi sredimo i zivimo svoje zivote , normalno , opusteno i bez stresa ... znaci , nemam razloga da sam, nezadovoljna... imam svoj mir, svoje prijatelje , svoje vrijeme za sebe , radim i ok zaradjujem , uredila sam si stan kako sam zeljela i sve 5 ... jedino mi nedostaje maca... uzasno mi fali to divno, milo stvorenje , ali i to cu u dogledno vrijeme nabaviti...

Onog momenta kad sam stupila na ovo tlo zavrsila sam sa svim svojim bolesnim romanticnim idejama o bilo kakvim vezama i tu nisam pogrijesila... jer sam shvatila kako u svojih 50 godina ( koliko sam imala kad sam usla u zadnju vezu )
nisam ostvarila ono sto sam zeljela - jednu , pravu , stabilnu ljubav koja opstaje i traje , ali ne zato sto su svi bili pogresni , nego sto ja nisam bila prava za njih , a ja sam ih odabrala.. znaci - ne znam odabrati. Kraj.
S tim u vezi ne zelim , necu i ne pokusavam vise nista... sebe sada dozivljavam ipak kao zenu u godinama koja po tom pitanju nema vise sta da kaze. I zaista mi ne fali uopce ta vrsta odnosa .

Moj stariji sin kaze kako sam naucila brinuti i biti konstantno u stresu i da se ne snalazim bez toga... mislim da je vecim dijelom u pravu ... a onda si mislim - kako bi izgledala moja psihoanaliza ? - Cuj, meni je sad OK , ali ja nisam OK i trebalo bi nesto da nije Ok , da bih ja bila OK ??
Ne znam...mozda je to samo jos jedna faza u zivotnom nizu na sta se trebam nauciti...

Davno, davno.. mi je netko daleko mudriji od mene rekao da ću svoje probleme riješiti ukoliko drugima pomognem riještiti njihove. I to pomaže. Odmak od svojih i osjećaj zadovoljstva pomoći drugima.
Ista ta osoba mi je rekla da je ne biti nekom potreban (ili/i na poslu, doma, zajednici) nešto najgore što ti se može dogoditi, makar te svi uče da gledaš samo svoju pozadinu.

Ti u stvari nemaš problem.
Samo malo pričekaj, problemi će iskočiti sami. :))

od moj tetak (od tete muž) bio je 10 godina u krevetu. Možđani udar. Tetka nikad nije radila, žena sa sela, on je imao dobru mirovinu i nisu imali nikakvih problema, osim što je on njoj bio jako zločest.
Iz kreveta ju je verbano zlostavljao, vrijeđao na sve moguće načine, morala mu je podnositi račune o svakoj kuni i svakom koraku.
Ona se strpljivo brinula za njega.
Kad je nakon 10 godina umro, ona je bila neutješna. Realno slobodna, financijski osigurana mogla je uživati u novom pojmu slobode bez obveza(sa moje točke gledanja), ona je pala u depresiju, nije znala što bi sa slobodnim vremenom i polako se ugasila.

Znam po sebi, kad sam u istom ritmu, pa bio mi on i naporan i pun stresa i sranja, kad se toga riješim treba mi vremena da se privikne na nešto drugo, pa bilo to i bolje.
Tijelo nam vjerojatno pamti sve to i promjenu registrira kao "problem"

Da li znaš da mace koje su živjele na ulici, neke od njih, kad se konačno dočepaju sigurnosti doma, razbole se.
Za njih je promjena i na dobro stresna.
Jer navikle su na loše.
Mozda i mi tako reagiramo...

Draga OBD!
Ovih dana bas nisam nešto sa zdravljem i javljam se tek toliko da sam prisutna i da me ne zaborave(moš mislit)ali...osjećam se dužna javiti na ovaj blog jer sam to i JA(bila)!
Bilo je to pred 20-tak godina kada je moj sin jedini otišao na fax u Zg.Dakle...godinama sam naporno radila i imala njega koji je išao u dvije osnovne skole(redovna i glazbena) i u dvije srednje škole(gimnaziju i glazbenu).
Uvijek je bio dobro i odgovorno dijete ...dobar kao čovijek i malo kampanjac tek toliko da ne bude mami dosadno..ali..odlikaš.
Pjevao je u zboru...svirao u limenoj glazbi..a volio je puno čitati i crtati.Ja kao majka sam imala puno posla oko njega u smislu da sam uvijek brinula da ima klopu na vrijeme i čisto za obući...a posebna je briga bila odjeća za zbor...pa posebna za limenu glazbu i sto svakakvih čuda..a i puno je putovao.
I jednoga dana ....ode on u ZG...ali je ipak u petak dolazio sa punom torbom zmazanog veša doma i ja sam se potrgala da to sve do nedjelje popodne stavim u red i u putnu torbu....da ne kažem da nismo baš živjeli u nekom izobilju pa da ima odjeće za jedno nutra drugo van.
Je ..onda si je dečec na akademiji ..glazbenoj..našel curku..sadašnju ženu....i ona se počela brinuti o njemu i njegovom vešu...a nije baš ni svaki vikend dolazio doma što je meni bilo jako ok jer inače sam ga morala terati da ide nekuda sa ekipom.Vec sam mislila da nekaj nebu dobro.Dakle ..to sam objeručke prihvatila .Ali.....ostala sam bez obaveze koju sam imala godinama a veliki sam radoholičar i ...ostalo mi je vrijeme koje nisam ničim popunila.Da ću past u depresiju nije mi bilo ni na kraj pameti a kamo li da cu se tak zabetonirati da sam bila dosta dugo na Prozaku i eto me danas .....dobro sam kaj se toga tiče....znam lizati rane i znam se pohrvati sa životom.O svojoj sam depresiji u jednom blogu već pisala pa ne želim opterećivati svekoliko pućanstvo...no..nikako nije ugodno...za mene je bilo i opasno po život.
Tebi želim svako dobro i ...ako iz ovoga napisanog možeš izvuci neku pametnu misao koja će ti pomoći...biti ću sretna:-))

Nu, najprije domacici štip za daprostite vrtigujicicu e :))

To ka za dobrodoslicu povratnicku e

Mislin ka recesija je pa je to jeftinje nego jon platit kavu ili kupit kakvu cikoladu e

A Okice svaki dil zivota nosi svoje probleme, pa tako i ovi sa prestankom briga, ustvari brige nisu prestale samo su se prominile

A najteze je brinit sam o sebi, tu smo uvik nezadovoljni cak i nezahvalni samom sebi a zasto?
Neznan.

A mislin da to niko nezna al nema veze.

Okica, lijep pozdrav...:))
Nije te dugo bilo..drago mi je da si tu.

arapo, želim ti brzo ozdravljenje...:))

A opet hm, vjerojatno je to bezbrizenje teze vama zenama nego nami jarcima, vi imate taj materinski instikt tu urodjenu briznost, pa mozda zato

A lipo ti samu sebe prihvati kao dite i ugadjaj sebi sto vise mozes, i maci isto e :)

Mislin na onu sta ces je nabavit e, da ne bude zabune e :)))

I svim ostalim nazocnim damama zelim svako dobro i :) saljem

hvala jare...:)))

Hvala ti Vrbi,,,danas je čak i ok:-*)

Jaro...budi ti nama samo svoj i tu i sve ok!:-)

Oci boje duge, drago mi te vidjeti ovdje. Cestitam tebi i tvojima na uspjesima. Znam kakav je to put. Svaka cast !
Taj osjecaj prazinine koji imas sada je normalna reakcija nakon sto su tvoji sinovi i sestrici otisli svojim putem. Nije lako samo u trenu naviknuti se na sve. To je jedan proces koji mora odraditi svoje.
I sama sam se tako osjecala kad su moja djeca otisla svojim putem. Ali s vremenom sam se navikla i prihvatila to kao nesto dobro i ponos na njihove uspjehe je bio jaci od tog osjecaja praznine.
Vidjamo se cesto i redovno. Vjerujem da je tako i kod vas. I treba zivjeti za te trenutke.
Nije lako majkama odvjanje od djece, kolika kod ona bila. I kako sama kazes, ziv se covjek navikne na sve, tako ces i ti, daj si vremena i bori se sada s osjecajom praznine i ostalima koje osjetis trenutno. Zivot je vjecita borba, kad si sve to ostvarila vjerujem da ces i to stanje prevazici
Lijep pozdrav draga, cuvaj se i misli na sebe ! :)

bok očica, drago mi te pozdraviti ovdje i dobrodošla natrag! a što se tvoje priče tiče, nekako mi poznata. jer, svi mi nekako nakon pola stoljeća, kad otpravimo djecu u svoj život ostanemo solo i nađemo se u čudnoj situaciji. više nikom ne trebamo (dva supruga sam već ranije otpravila), i odjednom se nađemo sami sa sobom....to je ona ista ja, ali više nije...jer nema djece i svih onih obveza. a nisam niti ona nekdašnja ja, prije 25 let dok nisam imala djecu i sve što je činilo život koji je trajao cca 25 let! odjednom imaš posla s jednom novom sobom...i moraš se naći. vidim ja da si i ti tip (i sama sam bila takva) koji sebe vidi u svrsi da čini za druge, tj daje se! čim nema davanja, nekako ne znamo što bi. pa sam ja tako kad sam ostala solo (razvela se i djeca otišla) uzela jednu novu brigu (jer ja o nekom moram brinut) te udomila pesu! nju sam imala 13 godina. prije 4 godine otišla sam i u mirovinu, pa se tako riješila i obveza glede posla. sada više nemam niti pesu (uginula je moja ljubimica)...ostah konačno samo ja! i mogu ti reći da sam se u tom nekom prelaznom razdoblju (koje je trajalo cca 10 godina) konačno našla...sama bez igdje ikoga i ikakve obaveze, osim one najveće! sada sam konačno došla ja na red...i brinem o sebi, ugađam sebi, vodim brigu o sebi...nije to lako, jer zapustiš se cijeli život jer su uvijek drugi ispred i važniji. nemoj zaboraviti sebe i konačno se posveti sebi! može to biti posve lijepo, iako i to treba učiti. no ti si bistra cura, već si svašta navčila buš i to! znam da ti fali sunčeko tamo gore, ali vjeruj mi mi smo ga imali ove godine i previše! stay well!

Hvala svima na ovim tako ljudskim komentarima ... mozda rijec "ljudski" i nije najbolja , ali to mi je prvo palo na pamet ...jer sve sto kazemo , kazemo nesto i o sebi ... znam da smo svi u zivotu prosli sve i svasta , svatko od nas bi mogao napisati romane i romane svog zivota i nitko od nas nije se rodio u kraljevskom krevetu , za sve smo se morali boriti i izboriti...

Ne stignem pojedinacno odgovoriti jer zurim na posao , ali zahvaljuem zaista svima i vjerujem da ce proci ova faza (nazovimo to tako) , jedino cega sam se uplasila je sto to traje i traje i nekako me vuce sve vise u neki vakum...
Svatko od vas je u pravu i mogu iscitati zivotno iskustvo iz svega...
Trazim nacin kako se izvuci iz ovog stanja , ali ga jos ne pronalazim ...mozda pisanje o ovome pomogne ... to mi je nekako bila misao vodilja kad sam pisala ovaj zapis...

Puno pozdrava za sve vas...

Kada je mene to" ulovilo"...jedna mi je osoba rekla ovako:
"Kada se u jutro budiš..još sam išla na posao....ustani 15 minuta prije i ...bez obzira kakva si i kako je...neka te čeka pripremljen papir i pisalica i kreni pisati sve što ti taj čas prolazi glavom".
Moram priznati...bili su to ludi dani jer...stvar je jako individualna.Dakle...zima u stanu ....rano juto..umotana u deku sjedim na krevetu i pišem.Kada to kasnije želim pročitati..jednostavno ne mogu..nije to moj rukopis...nemam pojima kaj sam pisala i kao da je netko drugi pisao.Nekakve žvrljotine su na papiru i ježim se kada se toga sjetim.No....to je trenutak u kojem ono što mozak radi ide ravno u ruku i kao u nekom transu ...pišeš i pišeš i ...to mi je ispala najbolja terapija.Bitno je da ono nešto iz sebe makneš a da nitko sastrane ne priča da je to super ...da je to loše...da je to ikako...jer...to si ti u trenutku nekog stanja i ne treba se nitko mješati.
Nemoj predugo razmišljati što da na praviš i kako.Postoje ljudi(specijalisti) za to i njima se i obrati:-))

OBD, to je dobro poznata situacija..... pored svih ovih dobronamjernoh savjeta peoguglaj i "empty nest sindrom"....
Ta tema je dosta obrađena, pa ti nebi bilo zgorega pročitati što i stručnjaci kažu o tome...Ddržim fige!

Polako, korak po korak i kao šta naslov kaže, na sve se čovik navikne!
Otkrije se nešto novo šta nas veseli.
Samo bez forsiranja.

A da je lako ostat sama, nije.

Za tebe se ja ne bojim, oči lipe boje :***
Pametna, poduzetna, samostalna, naći ćeš način i otkriti kako je možda baš ovaj period života najbolji :)))