Pustoš

Kad mi je rekla da je gledala film i prepoznala nas u njemu, mislio sam da sere. Njega je glumio, ni manje ni više, Anthony Hopkins, a nju, manje nevjerojatno, Nicole Kidman. To mi je bilo dovoljno da zakolutam očima. Ona je možda i imala neke sličnosti s njom, ali moje sličnosti s njim su bile i ostale marginalne.

Trebao sam taj film pogledati tada. No, ja sam vidio tko glumi njezine projekcije mene i nje i zaključio da ona, po običaju, priča iz tog njenog stanja kojeg ćemo aproksimirati kao zaljubljenost.

Nisam joj ni proturječio. Nisam nikada znao odakle bih počeo objašnjavati joj bilo što što je bilo imalo složenije, iako nije nikako bila glupa. Možda sam surovo zapuštena.
Znala je nekada ispaliti zaključke do kojih sam i ja došao, s tom razlikom što je meni trebalo 15-20 godina (koliko sam od nje dulje bio na Zemlji) i poneka pametna knjiga. Onda sam joj pokušao to reći, ali ona nikada nije prihvatila da ima neku neobičnu sposobnost da prokljuvi stvari koje su običnim ljudima teške za pronikuti.
Ne mogu ne usporediti je s jednom drugom koja je imala IQ dovoljno velik da uđe u MENSU i još bi joj ostalo dovoljno da kupi neki umjeren špeceraj ako bi IQ bod mogla prodati za kunu, ali od nje nisam često čuo nešto što bi me zadivilo uvidom, nije proizvodila zaključke od kojih bi mi zastao dah.

A ova, mala, nesretnica kojoj život ništa nije dao, znala ga je tako pročitati da sam ju htio dignuti na ruke od sreće što je pravda pobijedila, pa je siroče koje su od dojenačke dobi (sic!) tukli i zlostavljali napravila nešto od sebe.
Nikada mi nije, do zadnjega dana, povjerovala da je cijenim, unatoč tome što sam joj rekao sve ovo i još toliko. Nije ni da je mislila da lažem. I još nekoliko godina poslije, kad god je trebala nekoga kome može bezuvjetno vjerovati, nazvala bi mene. I vjerovala mi je sve, osim toga da mislim da je pametna.
Nikada mi nije povjerovala da je cijenim, pa možda i volim. Bio sam između dvojice koji su ju natezali s užitkom i smatrali budalom i svaki se s time izvukao na pravdi boga. Onaj prije mene je bio glup kao kamen, a onaj iza mene je bio samozaljubljen do bola i nije ga bilo briga što ona za njime zapravo pati. Teško mi je odlučiti što je jače: prezir prema prvom, gađenje prema drugom ili samosažaljenje jer -- iako smo se složili da sam ja bio čovjek njezinog života -- morao sam je ostaviti prije nego ju počnem gušiti. Nadao sam se da će se naći s nekim tko će je voljeti. Umjesto običnih govora o rastancima, kumio sam je & molio da ne bude (opet) iskorištena.

--- godinu dana kasnije ---

Nazvala me i rekla da je u vezi s likom X. U sebi sam rekao "jebem te, Bože". Prethodne godine mi je rekla da se pojavio nekakav takav. Znajući nešto o majstorima koji idu po kućama, osjetivši kako mi naglašeno napominje da nema šanse da on takav krkan nešto od nje dobije, prošla me je jeza, ali nisam se htio petljati. Ja sam želio izaći iz tog odnosa i već de facto nisam imao što reći ni prigovoriti. Kada mi je rekla za njega, bio je to trenutak u kojem sam ja vrlo čvrsto odlučio da ću prekinuti i nju ostaviti da gradi svoj mladi život.
Nismo se jako dugo čuli i prošlo je tih, otprilike, godinu dana. I, da, uvalio joj se. Znao sam da hoće. Spretan, majstor za sve po kući, sa ženom invalidom dok je on u punoj snazi i ide od jedne kuće mlade majke do druge, iako tu nije zarađivao skoro ništa. Bilo mi je jasno zašto to radi i znao sam da je "moja" mala apsolutna prva nagrada i da neće odustati dok ju ne izjebe. Imao je točno savršen omjer dobrote i kurvanjskog muškog ponašanja, a njoj je trebalo da se netko popne na nju. Dalje je radila biologija i ona se smrtno zaljubila.

Sada, eto me, gledam konačno film koji ju je oduševio zbog sličnosti s nama i pitam se što bi bilo da sam je shvatio ozbiljno.

cool :)

tnx, falilo nam je ovakvih pričica

Lijepo je ponekad ovdje pročitat dobru priču! A najbolje su one proživljene s natruhom post festum pameti...kaj bi bilo da je bilo? Ali nije bilo jer nije moglo biti! Dobro došao!

Da nisam pročitao ovu priču (je li fikcija ili uistinu proživljena?) ne bi išao pogledati film (drame me nimalo ne privlače), ali glumačka ekipa je respektabilna pa reko', aj da vidim. Film je dobar, možda malo prerazvučen, ali ima intrigantnu priču, odlična gluma.

The Human Stain, odličan film:-)

Jedan od mojih omiljenih.

Ima i nastavaka Human Stain 2...itd.

Ali meni je u jednoj od debitantskih uloga sjajan Wentworth Miller, kao i Jacinda Barrett.

Da probam pogoditi profesiju, možda IT profi?:-)

Sudeći po galeriji i nekim naznakama u profilu:-)

- My NET is cast wide - :-):)

Ovdje nema neke opcije da se odgovori na komentar? Nisam neuljudan, samo se ne snalazim. U svakom slučaju, hvala na pažnji i podršci. :)
(i nisam nikakav IT, tobejarabi)

O ovoj žensko muško situaciji opisanoj na postu se nisam htjela izjašnjavati, jer sam nekako neutralna u vezi s tim.
Film The Human Stain mi se sviđa jer govori o osobi koja je miješanog rasnog porijekla, dakle crnačkog i bjelačkog, i tako zapravo ne spada nikuda. Te manjinske skupine ljudi koji se bore sa etiketama društva i posljedično, udaljenošću nekako me dotaknu.

Nisam pogodila profesiju? Ok, nisam baš vidovita:-).
Pitanje na kraju tvog profila bilo je zanimljivo.

Laku noć:-)