SVI SMO MI ISKRICE

      Ne znam kako mi se dogodilo, da nemam potrebu pisati poeziju, a pisala sam je od svoje 11.- te godine, pa sve do nedavno.  Skladala lakoćom- i muziku i tekst... No, otkad \"putujem\" UNUTRA, unutar sebe, otkad osluškujem sa puno pažnje i bez bure emocija SVOJE UNUTARNJE BIĆE, tako mi paše TIŠINA. Volim komunicirati IZNUTRA, samo, to mi više uspijeva sa životinjama, a tako priželjkujem RAZUMIJEVANJE BEZ RIJEČI, LJUBAV BEZ RIJEČI - sa ljudskim bićima. Riječi često zavode, varaju.
           Gledala sam sinoć predivan film sa  HOPKINSOM,  u kome je on glumio profesora, istraživača koji  je imao taj senzibilitet da osjeti \"dušu\", biće majmuna, da komunicira s njima, naravno, bez riječi. Kako mi je prijao taj film! Skroz sam se u njemu našla. Eto, tako bismo trebali komunicirati, bar mi neki - osvješteni. Trebali bismo raskrinkati licemjerje, biti prirodni. Tek tada bismo ušli u  svijet Duše i Duha, a Raj bi nam bio već ovdje tako prirodno stanje i boravište.
          Valjda zato ne pišem poeziju ( zasad, valjda ).  Krasno mi je osluškivati \" Boga na djelu\" - u Tišini, u Prirodi, u sebi, u Nekome, u Nekima, u Svemu.

ne zamjeri, ali kao da si moje misli stavila na ovu virtualu bjelinu; dubina tišine koja oplemenjuje iznutra i isijava sve što dotakne; kad bi se bar tako moglo dugo, dugo...ali tu leži opasnost...prelaska na - drugu stranu!

Ako to činiš SVJESNO, može se dugo, dugo, bez opasnosti prelaska na "onu stranu". Sve je ionako OVDJE I SAD, zar ne?!

Da. Jednom sam bila Tamo, s onu stranu i jedva se vratila. Dugo nisam prepoznavala STVARI oko sebe. Samo sam BILA. I bilo mi je lijepo. No ovo sad je SVJESNO, važno je biti PAŽLJIV i BUDAN i nema straha. U Raju si, a ovdje si. Predivno. Pa mi onda dođe sve k'o pjesma, jedna kontinuirana poezija koju ne treba izreći ili napisati, ona JESTE poezija sama po sebi, eto, i to je dovoljno kao samo disanje.