Inside out

E tu sad imam problem. Naime, oduvijek mi je princip bio - reci to što želiš, a potom dodaj iznimke i filtere kako bi pročistio ono što si rekao prvo. Jasnije je. Konstruktivnije. Smislenije, uostalom.
No, sad je to nemoguće tako napraviti iz krajnje prizemnog razloga - zahvaljujući nečijoj (dosta iritantnoj, da se razumijemo, no svejedno vrlo efikasnoj) pomoći, otkrio sam toplu vodu.
Ne znam što hoću.

Kad god lijepo javno, nedvosmisleno i nezakukuljeno napišeš nešto loše o sebi, postigao si dvije stvari: prvo i važnije, sam sebi si opalio motivacijsku pljusku da barem pokušaš mijenjati to što ne valja, te puno manje bitno, ali zato više zabavno drugo - oduzeo si pljuvačke argumente svima koji bi se sad tako rado naslađivali tvojim manama i slabostima. Je, istina je, ajmo se smijat' budali. Jeeej! I, što s time?
Već rekoh - ne može me nitko izvrijeđati koliko se mogu ja sam.

Stvarno, ne znam što hoću. Naravno, znam što hoću, ali ne znam što doista... (i tu mi sad prokleto fali kurziv) hoću.
Znam što neću. Ali to je trebao biti tek dodatak, a ne bit.
Neću dozvoliti apsolutno nikome da me ikad prisili na išta.
Neću dozvoliti sebi da se sam prisilim, čak uživajući u tome, prilagođavati se ljudima u stvarima koje su mi išle, idu i ići će mi stravično na živce. Ja. Moj ukus, moji kriteriji. I nije to uopće oš neš bangladeš kao što će, dakako, površni partviši odmah zaključiti, jer neću dozvoliti ni drugima da se prisiljavaju prilagoditi meni. Ili nađeš točno ono što ti paše ili tražiš dalje. Sve drugo je prevara i sebe i osobe koju tom prevarom potpuno uzaludno zavlačiš.
Neću ni pod razno pristati na kompromise, ma ni najsitnije, oko osnovnih vrijednosti koje me čine takvim kakvim jesam. Nema, dakle, "ja ne jedem ništa što je imalo mamu" vege debilana, nema "vjerujem u boga, a u crkvu idem onako, pa šta onda šta idem" katolibanskog primitivizma, nema slaboumnog "za dom, šahovnicu i rakiju spremni" thompsonovskog kvazipatriotizma. Nema. Barem toga, nažalost, ima na tone, imaju se valjda s kime družiti.
Neću ni u ludilu sam sebi zabijati noževe tamo gdje najviše boli, naivno i potpuno uzaludno se nadajući da na vrbi može izrasti grožđe. Ne može. Nikad nije ni moglo. Itekaoko bih to dobro znao obzirom na to koliko sam vremena i osjećaja potrošio na uvjeravanje vrba da će jednog dana biti chardonnay.
I što je ostalo? Ne baš puno. Štoviše, manje od malo.
Ne znam opisati to što je ostalo.
Ne znam čak ni da li ću, ako i kad i naletim na to, zakoračiti prema tome ili naprosto okrenuti glavu i čekati da prođe, baš poput svih onih kukavica koje godinama osuđujem. Ne znate ni vi, samo što si to ne želite priznati, ali to ama baš ničime ne opravdava mene.

Problem, je, u biti, vrlo jednostavan, kad sa njega maknem svo smeće upornih i loših izgovora.
Ne znam što hoću.
Ne znam ni hoću li to uopće.
Pa ono, jebiga, da ne bi bilo, a što mi nisi odmah rek'o. Eto, jesam. I stavit ću linkove na to u profil, da se lakše pronađe.
One of these days prestat ću si pisati samoreklame.

A što bi tek bilo da si mogu polizati jaja...