Inside out

I found her. Ili ona mene. Kako god. :)

Yep, moguće je.

Gledam kroz prozor ovu magletinu vani i naježilo me što me puknula asocijacija na Josipu Lisac.
Svatko tko se ne naježi na Josipu Lisac, zasigurno je slijep. Ovaaaj, krivo, gluh. Ma oboje.
Ali.
Ali, količina sunca u životu apsolutno je proporcionalna izbjegavanju Josipe Lisac.
Ma ne. Ček. Ono, jeb'ga, kad te JL (a nije Jay Lo) zgrabi, ne pušta te samo tak'. Bemti loše asocijacije.
Nego.
Nego htjedoh reći (ono, #mislimsi) da je količina sunca u životu upravo proporcionalna količini limuna (u tonama, molićufino) potrebnoj da ti skine sretni cerek sa face. Osunčane tim suncem, jel'te. Iako je vani magla.
Noću vrijedi ista formula.

Samo moraš bolje pazit da si režući limun ne otfikariš prst.

Kako iscimati tepanje?
Lako.

Upalio sam komp i gledam tvoju prekrasnu sliku na desktopu...
- Ma, nabijem te!

Još se uvijek rastapam. :*)

Koji dio nije jasan?
E pa, zato vam nitko ni ne tepa, jer vam nije jasno.


Na tako dobar način...

Good side: snijeg.
Bad side: premalo snijega da bi sve bilo bijelo.
Good side: okićene ulice.
Bad side: kičasto okućene ulice. K tome i bez snijega.
Good side: puno posla.
Bad side: prometne gužve za popiiiizdit'.
Good side: bolja glazba na radiu.
Bad side: još tjedan dana i počet ću i prdit melodijom đinglbelsa. A baš volim đinglbelse... što bi tek bilo da ih ne volim.
Good side: neki mali, sićušni tračak, tek mali, pohabani, davno već zagubljeni pazlić iz djetinjstva treperi radosnim iščekivanjem božićne jelke i poklona koji obećavaju snove.
Bad side: neki mali, sićušni tračak, tek mali, pohabani, davno već zagubljeni pazlić iz djetinjstva treperi radosnim iščekivanjem božićne jelke i poklona koji obećavaju snove, već unaprijed znajući da će to ostati samo snovi.

I tak.

Alialiali, to još nije sve!
Ako na pravi datum u pravo vrijeme na pravom mjestu zagrlite pravu osobu, besplatno dobijete još i kaznu za prebrzu vožnju!
Mislim, nisam još, samo velim.
A ono.

Jebo kaznu, ne?


Link

Veli mi frend, sve te kontaktne stranice, to je kao da pokušavaš dobiti na lutriji bez da si uopće i kupio srećku.
Istina.
A onda se sjetim kako sam svojedobno, kao teenager, jednog subotnjeg prijepodneva izašao iz tramvaja zapelog u zastoju, došao do kioska, kupio najnoviji Alan Ford i u njemu našao novčanicu - glanc novu! - od tadašnjih 100.000 dinara. To bi danas bilo negdje kao tisuću eura. Ni zamalo pola stoljeća kasnije još uvijek nisam uspio smisliti iole logično objašnjenje otkud ta novčanica u stripu sa kioska. Jest, bila je prava i bogme se fino potrošila.
Ako te lutrija hoće, ne treba ti srećka. A vi si sad to prevedite u bog/više sile/svemir/magični terputac/whatever. Kad te hoće, hoće te.

Samo velim.

Naravno, ovo dokazuje da ja mrzim pse, njihove vlasnike, Pedigree pal i pseće kolačiće općenito.
I to nikako nije smiješno. I nije uopće istinito, ne. Nda. Pardon, nne.

Vufvuf sluuurrrp. :))

/Dati riječ i održati je bez obzira na sve, čini te čovjekom... no samo djelima možeš dokazati kakvim čovjekom./ - D.C.

Kilometri i kilometri pometeni kotačima na putevima koji katkad vode nekamo, katkad nekome, a katkad naprosto jesu, tek da kotači imaju kamo. Godinama tako. Desetljećima. I nekako vremenom otkriješ da koliko se god mijenjali kotači, ceste se mijenjaju s njima. Ne, to nikako nema veze sa tobom, ti si konstantno isti, ne, kako bi ti mogao imati išta s time?
I tako vremena idu, kilometri idu, s njima putokazi, table, imena... i imena. Sa zvučnika dopiru zamalo iste pjesme - poneke i doslovno iste - već imune i na drugačije kotače i na drugačije putokaze, a vremenom i na drugačija imena.
I sve to, ma naravno, nema ama baš nikakve veze sa tobom.

----------

Kilometri pod kotačima, opet, sad u suprotnom smjeru. Miris zime sa osunčanih livada i nevoljki nagovještaj snijega kroz krošnje drveća uz cestu, a s radia promuklo Bajaga priznaje...
... jer ti se ljubiš na tako dobar način
nemaš pojma koliko mi značiš
nemaš pojma kako mi nedostaješ...
I sve to, ma naravno, nema ama baš nikakve... ma, zajebi to.

Link

Navinuti do daske.
Odlično rastjeruje žohare i neslušljivo smeće linkano sa playliste narodnog radia.

I prokleto dobro ide uz kilometre pod kotačima, na tako dobar način.

oolopčlkpklloilolillopploooločkčl,mnnk
Ups. Malo sam čistio tastaturu.
Nego, skužio sam nešto - ona srebrna folije za šoferšajbu da se ne smrzne preko noći fakat je super stvar, ali umjesto da mi doma stoji u špajzi, bilo bi puno korisnije da je ekšuli stavim na staklo.

Cuckove joj šlapice, al' sam se nastrugao leda noćas.

Neki dan čitam, tržnica Dolac (za neupućene, najveća zagrebačka tržnica u samom centru grada, odmah ponad Trga bana Jelačića) zjapi prazna. Nit' prodavača, nit' kupaca. Ne sjećam se da sam ikad u životu bio na toj tržnici a da nije vrvjela ljudima. Objašnjenje za ovo sad? Nemam pojma. I tako pomalo u strahu krenuh danas na plac na Kvatriću, rekoh, pa nije valjda i tamo pustoš. Ma mo'š mislit'. Tržnica krcata točno kako i treba biti. I uobičajeno, kad god krenem gladan u kupovinu, doma dođem sa pet puta više hrane nego što mi je potrebno. Proklete gladne oči.
No sve je to tek uvod.

Stojim danas kod ulaza u tržnicu i pukne me sjećanje - ono što se moderno sad veli flashback - na moju baku i na to kako me kao osmogodišnjeg klinca vukla za ruku k'o vreću gore-dolje po čitavom Dolcu cjenkajući se po tri puta na svakom štandu (da bi na koncu uvijek, ali uvijek sve kupila na onom prvom kod kojeg smo već bili). Mrzio sam to. Mrzio sam i njeno cjenkanje i čitav vječno ponavljani scenarij i debele kumice koje jedva da si mogao razumjeti i gužvu i naguravanje i umor u nogama i prokleti kelj i poriluk koje sam zdušno mrzio... i kroz sav taj jad, nekako se podlo probijao pregršt mirisa, boja i okusa stvari koje sam mogao samo gledati jer živjelo se siromašno.
Godinama kasnije, znao sam otići na Dolac samo po neku poslasticu - lički sir škripavac ili svježi, krvavi biftek ili neko rano voće u doba kad je najskuplje, ne pitajući uopće za cijenu i uživajući baš u tome da ono što vidim, to mogu i bezbrižno odnijeti doma.
Čovjek čitav život liječi neke rane iz djetinjstva a da nije toga svjestan. Pa i kad postane svjestan, uživanje je to veće. I ne treba ti diploma iz psihologije da shvatiš da doba u kojem nisi mogao imati ni prst, krivo je što sad doma nosiš čitavu ruku. Koje potom pola baciš jer ne možeš sve to pojest' ma da se krstiš.
Ok, ovo je sad zvučalo malo kanibalski.
Čudno je to. Jedan pogled na pretrpanu raskoš svih mogućih boja i mirisa, onako te nenadano okine k'o iz voleja nazad u neke davne, pradavne dane. I misliš si... ne, krivo. Ne misliš si ama baš ništa. Naprosto veselo pocupkujući navališ na sve te štandove sve dok ti prsti ne počnu pucati pod teretom vrećica.



Gottago, moram uništiti barem pola ovoga jer mi ne stane u frižider.

Veli, nabroji 10 stvari - isključivo fizičkih - koje te najviše smetaju na suprotnom spolu.
Ok.

Pod broj 1, bez ikakve konkurencije, napumpane čubetine koje izgledaju kao upaljena pavijanova guzica.
Pod broj 2 definitivno idu umjetne trepavice. Neki dan je fejsom kružio video neke šmrkavice sa trocentimetarskom plastikom na vjeđama koju joj je bura prevrtala do pola čela. Prestrašno.
Broj 3 bez dvojbi ide na pirsing. Bilo gdje. Ne, nije slatko i nimalo nije sexy i bolesno je i potiče mi želju da joj zovem hitnu da joj to počupa s nje. Bez anestezije.
Broj 4 bi također bez dvojbi zauzele silikonske grudi. I tu ne pričam o medicinskim implantatima zbog mastektomije, nego o lubenica-okruglo-nakaznom užasu na koje neka blentača baci grdu lovu jer želi izgledati kao trećerazredna porno zvijezda. Ne dušo, nije ti uspjelo, jer izgledaš tek kao petorazredna porno propalica.
Na mjestu broj 5 je palac debeli sloj žbuke po faci od vrha čela pa sve do kraja dekoltea (dakle skoro do pupka). Kad mi nešto takvo priđe na bliže od dva metra, vadim suzavac da po svaku cijenu spriječim ikakav kontakt. Bolje to nego da se poslije moram prat solnom kiselinom.
6. - štikle. Nije da nema žena koje čak i ne izgledaju loše u tome, no njih je otprilike 0,01%. Ostatak od 99,99 % koje ih nose izgledaju kao rahitični nojevi sa iščašenim kukom i pokvarenim žiroskopom. Činjenica da im je udobnost toga na nogama ravna prvoklasnoj inkvizicijskoj mučionici s ekipom koja zlurado uživa u krvavim stopalima, sasvim je zaslužena.
7. - halteri. Nemam pojma zašto, nemam ama baš nikakvih mračnih događaja iz bilo kojeg razdoblja života zbog kojih bi mi se gadili halteri, ali gade mi se. Da nekim slučajem i pokušam ikoga silovati, lakše bih svladao prepreku pojasa nevinosti od lijevanog čelika nego haltere.
8. Frizura klase želim-biti-najčudovišnija-nakaza-u-poznatom-svemiru. Ono, budi, tvoja stvar. A moja je stvar da takve prizore ne bih stavljao ni u novi nastavak teksaškog masakra motornom pilom, jer previše bi plašili ljude.
9. Hulahopke. Da, znam, to je udoban i topli odjevni predmet. Uz koji bi se obavezno morao prodavati i skalpel da to možeš počupati s nje u manje od pola sata.
10. Grudnjaci. Jeb'ga. Sve dok ne izmisle model koji će sam pasti na pucketanje prstima - mrzit ću ih. Zašto? Zato što uopće nije problem počupati grudnjak s nje, ali jest problem kad ti ona veli - pa jesi ti normalan, e sa'ćeš mi za kaznu kupit' onaj u Victoria's secret za 140 eura. A ti si misliš, konju jedan glupi, mogao si joj ponudit 40 eura da si sama skine onaj jeftini i debelo zašparat'.

Kad već pitaš, ne.

Mislim si (eto njega opet), ljudi su sivi. Onako, sivo-sivi, s pokojom nijansom sivkaste koja vuče na baš jako sivu.
Ne?
Da.
Ne, nema to veze sa 50 nijansi sive (što je film koji bih nazvao "kako si mala Žmegačeva Štefica zamišlja sado-mazo odjeljak pakla dok broji sedmu zdravomariju za kaznu što si je počupala par najduljih dlaka sa pubisa" - otprilike). To ima veze sa... ček. Sa čime ima veze?
Ok, neki ljudi nisu sivi, ima i fakat-fakat crnih. Jedino bijeli ne postoje. Autori slaboumnih rečenica sa flašica jamnice ne da se ne računaju u bijele, nego se ne računaju uopće ni u što. "Vaša će zora svanuti kad izađe sunce". Ma daj me naj me. Nije ni čudo da se bijela ni ne broji pod boje.
Sivi su jer... nisu ni crni ni bijeli. Jesu, ali samo malo, mrvicu. Ostalo je smoothie od nečeg maglovitog, nestalnog i lelujavo neuhvatljivog.

Smoothie. 'Bote. Napredujem. Još do pred par godina bih normalno napisao ćušpajz, ali ne, gospon se profinio, targetira markete i influensa trendmejkere, ni to kaj got.
Da smoothie. Zbljuv.
Nego... da.

I ja sam siv. Tamnije siv nego što bih želio biti i svjetlije siv nego što bih trebao biti. Je, zato se to i zove smoothie (iako ostaje zbljuv. Ne ja, smutač). Bilo je godina kad sam htio biti bijel, kao i mjeseci kad sam doista davao sve od sebe ne bih li bio crn. Vraga, ne ide. Odeš pod tuš i zalud si se kroz dimnjak provlačio.
Kako god.

Digresija: mućkam si kavu i nije siva. To mi zadaje nerješiv ne-sivi problem kojeg ne mogu zasiviti.

Ma, samo sam htio reći - neke stvari želiš, neke stvari dobiješ, neke te stvari iznenade, a neke su toliko sive da su ti nevidljive sve dok ne kresnu posred čela. Ne-sivog čela. Baš kao i ljudi, sivo nevidljivi, a...

Nah, bolje mi je da idem konačno pit tu kavu.

Prodajem kemiju u malim kutijicama
taman za dodatak uz popodnevnu kavu.
Snažno dozirati i neumjereno trošiti
kao da je nikad više neće biti.
Prodajem kemiju, zajamčeno djeluje
na mjestu kamenja rascvjetava cvijeće.
Samo je jedna popratna pojava
lako stvara naviku, a odvikavanje ubija.
Danas prodajem kemiju, sutra ću je kupovati
u malim kutijicama, taman za uz popodnevnu kavu.
Što je kava bez kemije? Kao juha bez soli.
Ako nije kako treba, onda kao ni da nije uopće
a što je više trebaš, to je manje ima.

Ne, to nije nikakva pjesma.
To je više onako, kao oglas.

Što se sve danas već ne prodaje, zašto ne bi i ovo.

Znaš, razumijem.
Mogao bih život podijeliti na razdoblja - kad nisam razumio ali me ni nije zanimalo, kad me počelo zanimati ali mi ništa nije bilo jasno, kad sam odlučio da nema smisla ni pokušavati shvatiti, kad sam shvatio da ipak ima smisla pokušavati razumjeti iako to nikamo ne vodi, kad sam mislio da razumijem, te kad sam konačno doista i shvatio. I onda ide dio kad se zapitah da li mi je ipak bilo bolje dok mi ništa nije bilo jasno.
Lakše je kad si barem malo glupav. Uvijek imaš nekog za okriviti za bilo što, a u svojoj gluposti nikad nisi sam, o ne. Sve što te okružuje jednako je blentavo - pa i gore.
Lakše je kad te neznanje spašava od suočavanja s istinom. Da objasnim to? Ne. Zašto bih? Tko ne zna, ionako ni ne bi shvatio.
Lakše je kad si možeš priuštiti ljutnju i osuđivanje, bijes pravednika usmjeren na bilo koga, slijep za ikoje olakotne okolnosti, gluh za zvuk ičijeg imena.
Lakše je.
Lakše je kad si nepravedan prema drugima umjesto da si pravedan prema sebi.
Samo...
... ma ništa. Nebitno. Lakše je. Uvijek je bilo, znao bih sve o tome.

Kad ti velim - da, razumijem, to jest uistinu tako. Nije da to ikome pomaže niti to samo po sebi išta znači ili ikamo vodi. Naprosto, tako jest. Bi li ti to trebalo išta značiti? Ne znam. Bit će da se nadam da znači. Ne znam što bi iz toga trebalo ili barem moglo proizaći, pa preostaje samo mogućnost da pokušavam pokazati da vrijedim nekog klinca. Onako, razumijem ono što drugi niti ne vide. Tak' si ja to nekak' zamišljam, valjda.
A vrag bi znao.

Pokušavam ti zamisliti dah dok ti se vije oko crvenog vrha nosa dok vrtiš pedale. Zamalo da mogu osjetiti koliko su ti topli obrazi iako ti je nos hladan poput kuglice vanilije. Zamalo da mogu čuti kako ti žustro lupa srce ispod debelog vunenog džempera. Imaš li takav džemper? Svatko bi ga trebao imati.
Da, razumijem.
I nemoj me pitati zašto, jer to znaš i bolje od mene. Ni zašto razumijem ni zašto mogu sve što mogu, a nikako me nemoj pitati što ću s time. Otkud da znam. A i teško da bi odgovor od jučer bio jednak odgovoru kojeg bih dao sutra. Možda.

I samo još jedno... miš, onaj sa dvije nožice?

Žao mi je što nema barem i rep.

Jedan dan uglavnom lažne, jeftine i užasno iritantne patetike i potom 3-4 dana (krajnje uzaludnog i priznajem, potpuno besmislenog) svađanja sa budaletinama kojima sva mjerila vrijednosti počinju i završavaju misom, zastavom i grbom, a modus vivendi se svodi na pivo, nogomet i lovačke priče (rat, seks, mojgolfdvojkajepotegodvistanauru i ino).

I tako do sljedeće godine.

Rekla je, naučit ću te nešto što još nisi probao.
(hear, hear!)
Rekla je, naučit ću te nečemu nakon čega nećeš moć' ni na nogama stajati.
(ja? ma zar ja? e, curo, gdje si ti bila kad sam ja... jel'...)
Rekla je, nije teško, samo staviš prave prste u prave rupe...
(... !!!!!)

Jebemti bowling, boli me sve osim trepavica, a i one me bole kad trepnem.