Inside out

Odgledam Equalizer 2 i kraj me dirne do suza. Doslovno. I mislim si (opet) - to je to.
Ne mislim u životu imati posla ni sa kime kome ne krenu suze na završetku Equalizera 2, natipkam prijateljici. Veli ona, moramo popričati o tome. Želiš li?
Ne, rekoh. To nije tema nego izjava.
Nešto kasnije, pričam kćeri da me rascmoljio film, veli ona, o daaa, i mene je. Onaj kraj baš ubode.
Vidiš, taman sam ti htio početi objašnjavati da ću si to zakucati na zid kao filter prve kategorije - ako nema suza u tom trenu, znači da je ili ona presjebana za mene ili sam ja presjeban za nju. Kako god bilo - ne ide. Veli moja vrlo odrasla klinka - pa to ti je, mi smo emotivci, oboje. Nećeš moći ni biti shvaćen ni prihvaćen od nekog tko to nije. I ne znači da su zato oni sjebani, nemoj suditi po sebi.
A nego po kome ću? Pa ne tražim komada predstavniku vlasnika stanara, sebi tražim. Ja sam mjerilo, nego tko bi drugi bio?!
Smije se. Je, i to kaj veliš, ima smisla.
Imam pametno dijete.

Dakle, dosad sam siguran u dvije stvari: mora znat peć nekakav kolač sa trešnjama i mora brisat suze na kraju Equalizera 2.

Napredujem, kajjeje.