Inside out

Neki dan čitam, tržnica Dolac (za neupućene, najveća zagrebačka tržnica u samom centru grada, odmah ponad Trga bana Jelačića) zjapi prazna. Nit' prodavača, nit' kupaca. Ne sjećam se da sam ikad u životu bio na toj tržnici a da nije vrvjela ljudima. Objašnjenje za ovo sad? Nemam pojma. I tako pomalo u strahu krenuh danas na plac na Kvatriću, rekoh, pa nije valjda i tamo pustoš. Ma mo'š mislit'. Tržnica krcata točno kako i treba biti. I uobičajeno, kad god krenem gladan u kupovinu, doma dođem sa pet puta više hrane nego što mi je potrebno. Proklete gladne oči.
No sve je to tek uvod.

Stojim danas kod ulaza u tržnicu i pukne me sjećanje - ono što se moderno sad veli flashback - na moju baku i na to kako me kao osmogodišnjeg klinca vukla za ruku k'o vreću gore-dolje po čitavom Dolcu cjenkajući se po tri puta na svakom štandu (da bi na koncu uvijek, ali uvijek sve kupila na onom prvom kod kojeg smo već bili). Mrzio sam to. Mrzio sam i njeno cjenkanje i čitav vječno ponavljani scenarij i debele kumice koje jedva da si mogao razumjeti i gužvu i naguravanje i umor u nogama i prokleti kelj i poriluk koje sam zdušno mrzio... i kroz sav taj jad, nekako se podlo probijao pregršt mirisa, boja i okusa stvari koje sam mogao samo gledati jer živjelo se siromašno.
Godinama kasnije, znao sam otići na Dolac samo po neku poslasticu - lički sir škripavac ili svježi, krvavi biftek ili neko rano voće u doba kad je najskuplje, ne pitajući uopće za cijenu i uživajući baš u tome da ono što vidim, to mogu i bezbrižno odnijeti doma.
Čovjek čitav život liječi neke rane iz djetinjstva a da nije toga svjestan. Pa i kad postane svjestan, uživanje je to veće. I ne treba ti diploma iz psihologije da shvatiš da doba u kojem nisi mogao imati ni prst, krivo je što sad doma nosiš čitavu ruku. Koje potom pola baciš jer ne možeš sve to pojest' ma da se krstiš.
Ok, ovo je sad zvučalo malo kanibalski.
Čudno je to. Jedan pogled na pretrpanu raskoš svih mogućih boja i mirisa, onako te nenadano okine k'o iz voleja nazad u neke davne, pradavne dane. I misliš si... ne, krivo. Ne misliš si ama baš ništa. Naprosto veselo pocupkujući navališ na sve te štandove sve dok ti prsti ne počnu pucati pod teretom vrećica.



Gottago, moram uništiti barem pola ovoga jer mi ne stane u frižider.

Dok sam bio maleni, slatki dječarac sa predivnim plavim okecima, sa frčkavom plavom kosicom i.t.d. mama bi po povratku s posla navratila na kvatrić, i kupila banane. Njih je bilo kroz cijelu godinu, a usput rečeno one su najprodavanije voće na planeti, i u svim dućanima su broj jedan na vagi. Nismo bili baš nešto s lovom, i mama bi uvijek kupila one sa crnim točkicama, a bome ponekad i sa puno, puno točkica, jer su naravno bile jeftinije. Ja sam kao maleno, slatko i umiljato dijete mislio da banane moraju biti takve, i nisam ih volio. Do danas me prati ta sudba kleta.

Ovo sa plavim okecima, i plavom kosom naravno nema veze s istinom, ali pjesnička duša koja čuči duboko u meni zakopana povremeno navre izvirati, i zajebe stvar. No ovo s bananama je istina.

A inače, baš ko inače mislim da su preko 80% prodavača na tržnicama prekupci. Ali neka ih, tržnica, radi tradicije, iako bome osim dolca niti jedna jedina ne liči na pristojne objekte. Ruševne su, zgužvane sa silnim štandovima, a mnogima je i rok trajanja istekao prije nego što sam se rodio. A poznato je kako je to davno bilo. Bilo je to tako davno da još ni boja nije postojala, sav je svijet bio crno bijeli, i tek su se nazirali blijedi tonovi pojednih boja

Imam bratića u Samoboru, a oženio je tada djevojku iz Mićevca. Mama njena imala je štand na placu u Utrinama i desetljećima prodavala. Imala je nešto vrta, i prodavala je dio svojih proizvoda. Moj naivni bratić je u nekom trenutku ostao bez posla, i vozi svoju punicu, dragu mamu, ranim jutrom na plac. Pred uskrs ima ona na štandu svega, a oko pola osam već ostane bez zelene salate. Klima ona glavom mom bratiću da dođe do nje. Tutne mu svežanj love u ruku , i veli odi brzo. Ovaj naivko pita, a kam? Ma na zelenu tržnicu i donesi mi salate. Tako je on do tri sata četiri puta jurio na zelenu tržnicu po salatu. Kad je doveze još ju Bara dobro zalije sa vodom radi svježine i boljeg izgleda, a i proda se koja litra pipuše (voda iz pipe) po cijeni salate. No ubrzo je taj moj bratić našao posao, i tu je naglo prekinuta njegova poduzetnička karijera.

E tak, mogao bih lupetati o placu još puno, ali u tuđem sam dvorištu, i to nebi bilo pristojno, iako baš ne izgledam kao pristojan starčić.

Za mene je uvijek odlazak u Zagreb bio odlazak u Ilicu i na Dolac jer ...tako sam obavila svu kupovinu koja je bila planirana ....a ako sam trebala cipele koje sam tada nosila onda bi otišla i u Staru Vlašku u Kamilu jer su mi njihove salonke super stajale a i bile su vrlo elegantne.Naravno..njihove balerinke ..lakirane u boji koja ti treba..uvijek si mogao naći.
Ipak ..Dolac je bio pravi izlet od nekoliko sati hodanja.Tada sam radila u velikoj trgovačkoj firmi na odjelu poreza na promet i u mojoj kancelariji su bile dvije starije ženske BTW..imale su oko 40 godina ali..meni stare...koje su vodile knjige dućana a na Dolcu smo imali mesnicu u kojoj je gospon Pevec bilo glavna faca i svi su znali da je tam dobro meso.Onda bi i njega išla pogledati i popiti kavicu z njim pa onda dalje.Najmanje me je zanimala na placu klopa kada u Kž imamo i danas super plac.Zanimale su me one stvari koje nigdje drugdje nisam mogla vidjeti.Bilo je za kupiti krasnih pulovera ručni rad....pa onda na gornjem Dolcu oni mali dućani sa ukrasnim ručno rađenim svijećama i svašta nešto.Gore je bio i butik gospođe Ljubice koja je porijeklom od kuda i ja a imala je vjenčanice i šivala je za neke naše pjevačice kao i za Lisicu.Tako sam i ja 82 godine kupila tokicu za vjenčanje kod nje i prekrasna je ...spremljena u kutiji još danas.Dobra su to vremena bila!
Nisam godinama bila na tom placu i znam da cu na proljeće ići ...možda će tada biti malo više ljudi nego danas:-)))

@krelec, a propos banana s točkicama, znam točno o čemu pričaš. Mislio sam da sam dobio na lutriji kad sam konačno probao one skroz tvrde praktički poluzelene. :)

@arapo, Opatovina i njeni obrtnici. Toga praktički više nema - ima štandova ali sve je to sad turski došvercani kič kojeg se dila pod domaće rukotvorine.

Zakaj si mi napisal Opatovina?

Ti štandovi su bili raskoš obrtništva, baš onakvih stvari kakvu si opisala da si kupila. Nešto ih je bilo i dolje, uz Dolac, ali Opatovina je bila sve to puta 5.

Da ..znam ja gdje je Opatovina....znam da puno onoga što ja volim je baš na Opatovini i da je to i danas ono što volim ...no ..ja pričam baš o onim mjestima koja sam tih 1980-1990 posjećivala svaki vikend a Gornji grad skoro svako veče.Poznajem ja mala iz Pripizdine Donje malo bolje taj Zagreb...koji to više nije:-(((

Istina. Nije grad isti, a bogme nismo ni mi. :)
Ma sve ide kvragu. Kad se sjetim koliko su mi stariji išli na živce praktički identičnim grintanjem... što bi tek bilo da vide ovo danas.

:-(((((

od placa sam se školovala. Dobro mi je to išlo.
Vikend plac.
Zadnje dvije godine sam samo došla i otišla, jer sam već sve imala naručeno samo sam isporučivala.
Imala sam doma krave, vrt, životinje, kokoši.. svinje :))