vještičje kronike

ma nisam baš tak mirno živjela, al i jesam
i nekak si mislim, u stvari nakon svega sasvim sam uvjerena u sljedeće
da zapravo svaka ljudska interakcija, a posebno ona zbilja važna, ljubavna,
ona koja ti poremeti apsolutno sve, koja te izuje iz cipela, koja ti uzdrma život,
zbog koje u jednom momentu dodatne ludosti želiš bez *ebemti istetovirati njegov
nadimak na mali prst desne ruke
dakle, takva bi po meni bila ta tzv. karmička ljubavna veza,
i to tako dođe, izabranim sretnicima , i drago mi je da sam bila među njima, izabranima
jer odjednom ti bane, i to na velka vrata, sa vjetrom i svim popratnim efektima
i uđe u tvoj život,
i vidiš ga prvo u tramvaju, a onda je odjednom po svuda
i shvatiš podudarnosti i vidiš “prepoznavanja”, jer čita ti misli i završava tvoju rečenicu,
a ti znaš kako će odreagirati, ali pitaš tek onako, da budeš sigurna,
ali nisi sasvim sigurna što se uistinu događa , ali pomisliš da je na snazi taj
neki deja vu
a on ti upravo to spominje, i priznali ste si da ste se morali, Trebali upoznati,
jer je nešto valjda “čudnoga” u zraku,

ili je negdje u beskonačnom vremenu svemira upravo to upisano
i živite karmičku ljubav kroz sve reinkarnacije i živote

jer je to već od drugog susreta (za koji sada već sasvim sumnjaš da je opet slučajan)
sasvim očito i jasno za oboje, da se nešto neobičnoga. neobjašnjivoga događa

i dobro, sad ste se upoznali i … tri, pet minuta kasnije, stvari su već totalno van kontrole
zaljubiš se ko šiparica, i smiješ se jednako glupasto, jer opila te radost,
a njemu se oči krijese
i da smo popili samo još jednu kavu, to popodne, zakleli bi se na vječnu ljubav
jer zaboga pa da, mi vjerujemo u ljubav na prvi pogled, zar stvarno postoji i drugačija...

i onda se slagalo jedno oduševljenje za drugim, i trajalo je to, nije da nije
i još uvijek si i nakon tri godine, zar tolko već, u fazonu... ma daj se saberi, odrasli smo ljudi
to je samo nešto usput, neozbiljno, ne može se to događati, tebi, nama, sada ..

ali intenzitet se skoro i zapravo ne smanjuje, no uzima se predah, jer treba biti predaha,
da udahneš život bez njegovog prisustva, sufliranja, a i utjecaja...
i tada vode se neki sasvim ozbiljni monolozi, a i zazimilo je malo, odjednom
da bi već iduće proljeće opet bilo sasvim ludo proljeće
ili se tješiš da je to ono kaj zovu labuđi pjev, njegov
i što uopće sad već nakon X godina počinjanja, nastavljanja, prekidanja, spajanja
hoćemo još jedno od drugoga
a odgovor je i dalje...sve..

i zapravo, nikad ne doživiš toliko boli, dok se odvajaš, namjerno , sa razlogom ili bez
jer razum kaže, šta već kaže, jer opet ima nešto za reći, ali mudruje, i objašnjava,
kalkulira, negira, nagovara
zdvaja
jer to je ona veza koja te kida, slama ti srce, koje ti se od nedostatka riječi, jer sve su odjednom
suvišne, smiješne, uzaludne, okrutne, hladne, neuviđavne
dakle srce ti se raspada na milion oštrih komadića i ko će to svaki puta skupljat i lijepit
a emocije, one tobož hladne, bacaju te na sve strane, onkraj postojanja
i znaš da se nikada do tada, do njega, nisi toliko toga zapravo usudila
i postali ste zarobljenici , jedno drugome,
i ne zna se ko je tu zarobljen, a ko porobljen, ko je tamničar,
a element junkie ovisnosti bio je prisutan i u sexu,
jer po količini želje, uzdaha i strasti shvaćaš da prema nikome nećeš moći
osjetiti takvu želju, takvu strast i doživljavati takve orgazme...
i tada se gubi sva logika, koje ionako nije bilo, i nestaje bilo kakve mudrosti i opreza
jer ste si na javi možda na momente i čudni, i ne baš sasvim kompatibilni
ali dok ste u krevetu, sve to nestaje kao nebitno i gubi se u naborima plahti...

i shvaćaš da je tu nešto čudno, umiješalo svoje prste i kao da je usud
jer jednostavno, volite se od početka vremena, i u usporedbi s tim…
zapravo, nema usporedbe s tim

ali promjena boli, sve češće, sve više, i na kraju dana živiš kako znaš, u sada i ovdje
i takvi ili onakvi smo zapravo zato što smo to izabrali biti
i nije jednostavno doći do tog zaključka, a ne smeta ni koja terapija
i kada se opet u jednom od n-ti puta, odlučimo da ne želimo takvi biti
a istina je da zapravo ne možemo,
baš toliko i skroz izaći iz svog naučenog, uvježbanog i donekle sigurnog načina življenja,
iako je dosadan, glup i isprazan, ponavljajući

ljubav ne nestaje, takva ne, jer neće nestati, zašto bi
ja ću otići, on će otići
pa ću se vratiti, pa će se on vratiti, pa ću otići, pa će on otići
pa ću se ja vezati lancem za radijator, da se opet ne vratim,
a on sakrit će od sebe samog mobitel i/ili isprazniti bateriju, da se ne javi..
i jer je opet pauza
a u međuvremenu ili after odvikavanja,
da, naići će netko tko nas voli onakve kakvi jesmo, netko s kime je sasvim jednostavno
i lako biti, s kim je mir
i sasvim je sve to lako za hendlati
a u ovakvim noćima bez mjeseca, a bila je i totalna pomrčina
dok svi spavaju, on ili samo ja, ću biti budna sa enormnom boli u srcu
i misliti

xxx

Ptica što pjeva u mojoj glavi
I ponavlja mi da te ljubim
I ponavlja mi da me ljubiš
Ptica što jedno isto ruje
Sutra ujutro ubit ću je.

(Jacques Prévert)

svi o ljubavi :))

Dugacak tekst..ali
vrijedilo procitati.

:))

dobro ti jutro...praznik na blogu! s guštom te čitam..upijam čak svaku tvoju riječ! prekrasno si to napisala...onako na svoj način, ali to je način ljubavi koji svatko razumije tko je volio...to the end. a J.P. je jedan...o da, kako to liči na doživljenu ljubav, iako je pjeva sve manje i sve je tiši...pa ipak...to je to, umrijet će s nama! tnx za podijeljeno

sorii, ali možeš liti objasnit koliko tvoj blog ima veze sa biblijskim jobom?
mislin, ak neznaš nema veze... tvoj bloj ionako ima težinu.

Dobar tekst, sviđa mi se...

Kakva predivna nevera!

paupičkumaterinu, opet sa zajebo, sorii.

ODLIČAN TEKST, SA VESELJEN SAN GA ČITAVOG PROČITO.

zanemari moje prijašnje komentare.

Kako dobar tekst, ladonna..
Kakve slike
Kakav opis...na trenutke sam bila ti :*

Hvala Donna, to ti o meni i njemu.
To je narcisistička ljubav. Narcis on, ja supply. Empat.
Prekrasno je, a ujedno i strašno.
Kad si vezan traumom i srljaš natrag, a znaš unaprijed da neće biti dobro i ne može nikad biti dobro.
Agonija se produžava.
Kod mene je strašno.
Već 3, ne, 2 dana dana ništa mi nije napisao, što je dobro, svugdje je blokiran i nakon prijetnji od prije 2 dana, odlučila sam da ne idem na Policiju, ali ako mi nešto opet napiše, idem, slijedi prijava, jer stvari koje mi radi su stvarne.

Spriječava me živjeti, diktira mi dinamiku postojanja i kaže da me kontrolira u svakom pogledu i ako nešto pogriješim, najebala sam, grozno.
To je postala patologija.Bila. Možda ipak trebam otići i prijaviti ga, što sam ja bogu zgriješila?

Kao da mi se ide iz anonimnosti, odjednom postati žrtva. Iako, ja sam žrtva već dugo, priznala to sebi ili ne.

Jučer sam se slikala i postavila novu Profilnu na Fejsu, točno se vidi da patim, da su mi oči tužne, sve je isto, samo se vidi da je drugačije.

On je sada s drugom, a meni se živo fućka, samo da mene pusti na miru, treba ovo preživjeti.

Dobro, štrecne me svako malo, ali on je s njom već dugo, sada radi od nje zvijezdu YouTube-a, zato ja ne smijem pisati na Fejsu, meni je to sve nudio, ja sam bila nezainteresirana, ali sada sve prepoznajem, stil...