HIPOKRIZIJA

Moj se život sveo na četiri (nejednake ali vremenski vrlo slične) četvrtine! Prva počinje u 7 h buđenjem (nažalost, ljeti je to ranije a zimi ipak malo kasnije), druga započinje oko podneva s mojim ručkom (između 12 i 13 h), treća počinje iza 18h večerom i traje najdulje do ponoći! Potom posljednja, i najdulja četvrtina u trajanju od sedam sati počinje oko ponoći i traje do onih već spomenutih 7h! Svoj život sam svela i ugurala u te četiri četvrtine ima tome dvije godine kada sam morala promijeniti svoj život i podvrći se režimu prehrane i stila života kada sve moram planirati! Nema više stihijskih izlazaka na ručak, kavu, pijenja alkohola koliko bih htjela u večernjem izlasku u društvu već upravo dozirano (2 dcl) uz jelo ili izlazak!
Prve naznake ovakve moje organizacije života su počele prije šest godina kada sam otišla u mirovinu! Jurnjavu koju sam nazivala svojim životom do tada zamijenila sam ovim redom i gospodarenjem svog vremena! Posao mi je bio organizirati posao, pa sam nakon odlaska u mirovinu, počela organizirati svoj život koji je bio prilično u rasulu a da toga nisam uopće bila svjesna! Osim brige o sebi, tada sam brinula I o mojoj pesi!
Moram priznati da su mi te stečene organizacijske vještine u poslu jako pomogle u mom privat životu! Obično ljudi kad dođu u mirovinu, izgube se u dosadi ili si natovare nove obveze (čuvanje unučadi, dodatni posao, te se prepuste letargiji i penzioinerskom očaju (što zbog niskih mirovina a što zbog osjećaja nepotrebnosti nikome i ničemu). Nažalost, muškarci su skloniji tom osjećaju beznadežnosti jer mi žene uvijek imamo nešto za raditi po kući i kad ne želimo! Tih dana prije šest godina meni su se otvorila polja zemaljskog raja!
I tako sam ja zadnjih šest godina lutala “bespućima svoje povijesne zbiljnosti (isprika kaj citiram omraženog mi F.Tuđmana)”, sređivala sve stvari u svom životu…a zadnje tri odselila iz jednog zajedničkog života koji je po svemu ličio na brak, vratila se u svoj iznajmljivani stan (nakon šest let), sredila svoj životni prostor i financije, odcvikala masu nepotrebnih ljudi i “ljudi” koji su se muvali od nekad po mom životu.
Čak toliko da u ovih šest godina niti jednom nisam otišla u bivšu firmu u kojoj sam radilka 30 let (osim kad sam spremila apšit) te sam ostala na, slovom i brojkom, četvoro ljudi s kojima se družim stalno! I tu i tamo poneki “partner” koji uleti, ali prije je out nego li in, tu i tamo od vremena do vremena, poneki stari frend ili bivši koji onako u prolazu me se sjeti ili ja njega?
No, nakon šest let i svih “velikih čišćenja” kako stana tako i ljudi, prilično mi se život ispraznio jer sam sve uredno…pospremila! Gotovo da namam više što čistiti…osim onog unutra u sebi! A tu smeća ima ko u priči! Zato valjda i slušam svaki dan Sadhgurua.
No ne miješam ko neki, sexualnu i emocionalnu anoreksiju (ljudi koji izbjegavaju dodire s drugima) sa oporavljanjem! Očistila sam i svoj booti call, tako da mi se najčešće dnevno javlja moj mjerač šećera, kad je visoki ili po noći kad je niski, umjesto poziva z zvrckanja mobitela!
Sve u svemu idila koju ponekad poremeti moja kćer sa svojim smećem! Životnim, koje nikako da očisti! A ja više nisam spremna biti niti svoja kanta za smeće a kamoli njezina!
Što će biti samnom? Kako dalje?
Teoretski, ništa mi se ne može dogoditi kojim god putem života krenem, bit ću na svom putu!
Ovih dana će uskoro i ljetni solsticij, kada su dan i noć jednaki! Ono što ne možeš promijeniti, prihvatiš!
Ko ovaj “Napoleon” na slici u nekoj Zelenoj laguni jedne davne godine (biće i deset ljeta) kada me uhvatio okom kamere jedan krasan čovjek, koji tko zna, je li uopće živ? Ali, slika jest vrlo!

Danas sam ispekla štrudlu od trešanja! Skupe su u p.m. (pet eura kila) ali svejedno sam to učinila. Za sebe, za unučicu koja će mi možda doći…možda za još nekog putnika namjernika iako već tri godine nisam blizu kolodvora niti vlakova, pa tako nema niti putnika namjernika! Dobar je to život, ali nisam zaboravila sanjati ona polja od jučer koja sam spomenula! Još uvijek mislim da nisu daleko…samo valja željeti biti na njima! Hoće li mi se netko pridružiti ne ovisi samo o meni!

ne znam kako vama, ali meni je postalo ovih dana gadljivo otvarat iskricu poradi ovih faca koje se pojavljuju glede EU izbora...neki iličići, plenkovići...ne zna se koji je veći napuhanko? pa stoga i napišem blog i brže bolje bris...ne zamjerite, vratit ću se unatoč i uprkos dotčnima!

A šta si ustvari tila nan reć?

Zakaj misliš jarče da sam vam nekaj htjela reć? Imam potrebu pisati, pričati sa sobom...pa ako netko naiđe, dobro došao ..tko ima kaj reći može tu a ima i svoj blog i tak...nije domaća zadaća!

Dobro govoris jer ni ja neznan sto san tija rec predhodnim komentaron

A što si tija reć, jarče? Evo, slušam te ..možda baš ono što nisi rekao?

Gledam izvrstan film "Svakoga dana" ali sam ga već gledala! O braku, životu, ljubavi...obitelji i svemu s čime smo se manje više svi mi sretali. Film je izvrstan ali nemam večeras pacijence za još jedno gledanje...dvoje ljudi koji se vole ali ih uništava jebeni život i svakodnevica! Većina smo tako skončali...a tu je i neizbježni trokut!

I da, sin tenejđer je peder ..majka razumije al otac intelektualac baš i ne! Svi muški bi svoju macho sliku i priliku!

Da ne bi bilo po Vuku, teenager!

Sara...ova je slika izvrsna:-))

dobro jutro arapo! da, je...zato sam ju i objesila na zid...nek podsjeća na jednu zelenu priču i sve moje bitke! ja sam ju prozvala...Napoleon razmišlja nakon bitke! u ovom slučaju, Napoleon sam ja (ha ha)!

hvala BB što me ispravio u mojoj prilično kardinalnoj grešci, ali kažu, tko prizna pola mu se prašta! no, ta kritika je dobro došla jer je dokaz da je netko pročitao moj zapis!

Pročitala sam i ja tvoj zapis kao i svaki do sada ali..u pravilu ne volim ljude ispravljati ..jedino ako sam ja u toj priči pa je nešto krivo.Uvijek mislim da ljudi znaju što i zašto nešto rade ili pišu...Samo ostani Napoleonka i dalje...:-))

Lijepo praćenje sebe same. Uvijek dragocjen način da sebe propitkujemo, usmjeravamo i idemo dalje, bolje i više

Bok BZ, samo da nije 13!

Hvala Arapo!

Ajme, di sam ja zašla? Mislim na blog...dobro je da su ljudi koji su nekoć u druga vremena ovdje bivali...pa otišli, pomrli ..da ne moraju ovu sramotu od blogova čitati?

Sara…odlicna slika, svidja mi se i tekst, pronasla sam se u dosta toga.
Lijepo si to poslozila uz svoj trud. Osjeti se zivotna idila. Uzivas i neka tako bude sto duze.