HIPOKRIZIJA

Grb pod kojim su se Radnići borili, a svoj plemićki nažalost izgubili

Kažu neki, čitam, nije im za čitat to što ja napišem na svom plaćenom prostoru (blogu) I ne samo da se nemreju suzdržat ne čitat već se nemreju suzdržat niti komentirat? Pa ću vam ja pomoć, tako što ću vas stavit na ignore i mogu vam onemogućit komentiranje ak vi nemrete odoljet komentirat, sve kako bih vam pomogla?

Eh, mozak mi se već danima odmara! Tu i tam nekaj sitno pročitam, napišem al u osnovi hiberniram! A i kontakti su mi se sveli na par ljudi. Iskrica mi jedino još služi za pisanje bloga. Ne sjećam se kad sam s nekim odavdje popila kavu, a I ono što jesam od drugdje, bilo bi bolje da nisam? Što da čovjek radi s ljudima od sedam banki (ili tu negdje) koji ne znaju nit ko su, nit odakle dolaze a još manje kamo idu?

Ali, zato sam jučer uživala u “ljetnikovcu na zlatnom jezeru”! Kupa, Letovanić, ubava kućica I pregršt dobre vibre! A danas pak u društvu svoje prekrasne kćeri. Obje smo zaključile (kaže da je sve više snobica i da uopće ne želi ići na mjesta gdje ide raja) da Kotač nije restoran, već pečenjara! U koju odeš pojesti roštilj I dobiješ nivo konobara, usluge, klope…sve za pečenjaru! A nekima je to restoran i kao nedjeljni ručak? Njoj može biti da si može priuštiti biti snob i to svaki dan sve veći! Rekla sam joj, sram te bilo, ali budi!

A kad smo kod snobova, eto da i ja malo danas budem “snobić”! Malo ću se špinčit svojim “kočijašima, konjima I konjušarima, gotovo od “stoljeća sedamnaestog ili čak četrnaestog"
Neki dan sam se okrznula o svog oca u zapisu o usranim nogometašima i neki su se našli jako prozvanima jer sam pitala gdje su njihovi bili nekih godina? Sorry, ali u mene nema svetih krava. Normalno, ljudi tj nickovi mogu reagirati (psovkama, vrijeđanjem, a mogu i osporavanjem činjenica)? O svakom mogu pisat na svom plaćenom prostoru a ljudi normalno mogu to prijavit…adminima, policiji I slično? Jedini je problem što ljudi nekako baš I ne znaju čitat ono kaj piše već izmišljaju?

I koga muči npr što jedna blogerica kaže da je krema, elita ili kaj god hoće? I koga muči kaj ja pišem za svog ćaću gdje je i kako bio kad je bio? Pa svatko nek piše o svojoj eliti, ćaći, materi a može I o zamorcima? Ja više nemam kućne ljubimce pa stoga pišem o sebi svojima, objavljujem svoje fotke I koristim svoje vijuge! Ako vam bilo što od navedenog nedostaje, slobodno odite na Hrelić i tamo bute ziher našli one rešoiće sa onim zavojnicama i žarnim nitima (ili kako se to već zove)….pa si uštekajte gdje već imate štroma? Ja se još uvijek palim ovdje, na svom blogu, pišem za sebe a primite moje saučešće kad vas zabole i “zabole” kaj i o čemu pišem?

Isprika na ovako duljem uvodu, ali mislim da je bio nužan!

Pa da krenem…IN MEDIA RES!

Čitajući niži tekst (a on je samo dio bogate povijesti) jbt, kako onda ne bih o svom ocu kao vojničini, jer iz priloženog je vidljivo da je familija Radnić stara dalmatisnka porodica koja je ratovala odvajkada, još za Venecije, tamo davnih nekih 1700 I nekih godina! Lijep je osjećaj kad nađeš svoje korjenje…a biće to I zato kaj mi je jedna doktorica znanosti u familiji (užoj) a I jedan Radnić od dotičnih u široj! Uskoro ću se riješit svoja dva prezime mojih ex muževa I konačno si vratit svoje djevojačko, Radnić!

A ovih dana sam nekako uspjela otkrit I porijeklo mamima prezime Kotzbek! Znam od prije (još iz Juge) kad smo išli u Graz da sam često svraćala u Šentilju na groblje, gdje su mi baka I deda! A ovo kažu povijesne knjige prezime je porijeklom iz Bavarske. Nije bitno, nije ili je plemenito ili hoch…moje je! Najviše volim kad me ovi kaj su jučer dotepli iz pripizdine tjeraju odavdje gdje moj neki praotac još u 18. st ratovao! Istina, države su se mijenjale ali vojnici su uvijek ovdje na ovom prostoru bili na cijeni. I služili kojekakve gospodare. Čak I danas ne služe sebi I svom narodu već nekim vlastodržcima koje je istina narod izabrao?

Pa kaže,

Cit.”… u vrijeme mletačke uprave nad pretežitim dijelom Istre, Dalmacije i Boke kotorske važna je sastavnica pojedinih lokalnih sredina, kao i mletačkih stečevina u cjelini, bila vojna povijest. O toj problematici napisano je pregršt radova I osvijetljeni su brojni izrazito važni čimbenici. Međutim, prebogato gradivo iz Archivio di Stato di Venezia te iz Državnog arhiva u Zadru nije ni približno
dovoljno istraženo i ostavlja brojne mogućnosti za istraživanje, raščlambu I znanstvenu prezentaciju. U ovome radu fokusirali smo se na jednu od obitelji koja nije potpuno nepoznata, ali čiji su članovi, iako velikim pregnućima I priznanjima od strane mletačkih vlasti, u historiografiji ipak bili tek samo djelomično obrađeni. Članovi dalmatinske obitelji Radnić podrijetlom, životom i djelovanjem bili su vezani za područja od Dalmatinske zagore (Drniš) do Skradina, Trogira i Zadra. Bilježimo ih od kraja 17. stoljeća, točnije 37 M. Andreis, Trogirsko plemstvo, 261. 38 Carl Georg Friedrich Heyer von Rosenfeld, Der Adel des Königreichs Dalmatien, Nürnberg,
1873., 75. Dalmatinska obitelj Radnić u vojnoj povijesti Dalmacije...od Morejskog rata, pa sve do prvih desetljeća 19. stoljeća.

Radnići su bili zapaženi sudionici mletačko-osmanskih vojnih sukoba, ali i istaknuti časnici i zapovjednici mletačkih profesionalnih postrojbi u mirnodopsko vrijeme. Njihova je poglavita
prisutnost u vojnoj povijesti bila vezana za konjaništvo, odnosno elitne mletačke prekojadranske postrojbe Croati a cavallo.

U navedenim su vojnim snagama Radnići obnašali visoke dužnosti tijekom više pokoljenja, a posebno su, ponajviše zahvaljujući sačuvanom gradivu, bili obrađeni Ivan i njegov sin Antun Radnić, kapetan i na kraju karijere (Antun) pukovnik. U radu je, koliko je to bilo moguće na osnovu postojećih saznanja i istraženosti gradiva, obrađena i njihova uloga u društvenoj povijesti sredina u kojima su djelovali, kao i njihov osobni odnosno obiteljski život i rodbinske veze.
Sveukupno se može kazati kako se u ovom radu, koji se nastavlja na prethodna istraživanja prisutnosti i djelovanja dalmatinskihi bokeljskih obitelji u mletačkim prekomorskim kopnenim postrojbama, težilo
dodatno rasvijetliti i pojasniti još jednu u nizu sastavnica hrvatske vojne povijesti kasnog ranog novog vijeka, ali i hrvatsko-mletačkih odnosa u cjelini.
Sastav posade satnije kapetana Ivana Radnića (pukovnija Šimuna Nassija), načinjen u Zadru 1. ožujka 1718. (Archivio di Stato di Venezia, Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli, b. 825, Cavalleria Croati, Reggimento Colonnello Simeone Nassi, Compagnia Capitan Zuanne Radnich…”

odoh!

to ima i moja familija, evo tu je i uokviren grb

pa mi ne pada na kraj pameti kititi se svekrovim medaljama

a kamoli stoljećima unazad

svakom svoje pravo... plemstvo treba zaslužiti u svom životu- sve ostalo su jebiga iluzije

Brka, brkaš tazbinu (svekar) i rod! To su dvije posve različite stvari. I tko ti brani da ne pišeš o tome? Uvodno sam rekla da mogu pomoći vama kaj nemre ne čitat to kaj pišem?

Moj predak je gorio zajedno sa Matijom Gubecom...

Ha ha obožavam vas...ricambi, jarče...ja se baš nahrustila kak ću čitati o vama na vašem blogu a vi opet o meni? Pa kaj sam vam tak zanimljiva? Sori, jasno vam je zakaj ste kod mene na ignoru...ko babe stalno vodite moju brigu? Šic

Slova, svaka čast, Gupcu!

Kad bi se opet pojavio Matija Gubec ja bi mu se opet pridružio! :))

suglasna! a jesi li primijetio kak u ovoj državi baš ga često ne spominju? nekak im nije narodna buna po volji, narodni vođe i bundžije nisu ovoj vlasti po volji. dapače, ne sjećam se da je bila kakva obljetnica seljačke bune? neko veče sam bila na zrinjevcu i izveli su prvu HR rock operu "Gubec beg"....i nju jedva da možeš kad čut ili vidjet (neke stvari kao da je mrak pojeo u ovoj državi. no, neki događaji se pamtie ma koliko mi šutjeli o tom!

Matija Gubec je sve ono što oni nisu i to je problem...

da, selektivno pamćenje...ono kaj im ne paše, nije nit postojalo...a ovo sve kaj je postojalo i prije, e to je valjda palo s neba i opet bumo šutjeli kak je sve to naše...bude smiješno da nije žalosno! nažalost, kćer svaki put kad dođe u posjetu u ZGB kaže da joj grad sve više liči na totalno zapušteno gradilište kojem nikad kraja? jučer sam bila u sisku i sjetih se kako je taj grad nekad imao željezaru, rafineriju, luku, sisciu tekstilnu industriju, još tolike tvornice...a danas je grad avetinjski, zrušen od potresa i posve devastiran. nema nikakvu industriju, tisuće ljudi ostali su bez posla...imaš dojam da je tamo još ratno stanje?

Promatram pažljivo što se događa kod nas i oko nas i nema razloga za optimizam. Biti ćemo Hrvatska samo na papiru...

Nismo sposobni da se brinemo o sebi.

Kako tko? Neki su se jako pobrinuli za sebe a svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje! Sve smo rasprodali a sad više nemamo kaj pa ćemo ko svako roblje u gospodara tražit milost! A turizam će nas doći glave a više od 30% BDP drži upravo to a klimatske promjene tu će nas pojesti, sunce će spržiti sve i turisti će početi ići na sjever!

Da zaključim sa 14. Na mobu prilično nepismeni djeluju komentari ali boli me briga...barem sam u trendu na iskrici!

:))) cool

pa ti onaj nekdašnji naslov dobro dođe i tu :))

...da i ti KONJA za trku imaš

cavallo-konj, dakle ta regimenta il kak se to zove

ali - lajk. i baš mi fora

haha dona, cijeli život me prate neki konji (biće to zbog ove obiteljske reputacije), ali konji (oni četveronožni) su mi dragi za razliku od ovih dvonožnih!

zanimljivo, jučer nakon moje objave svi su se raspisali o...meni! a danas cijeli dan jedva koje slovo od bloga! ma bravo!

za laku noć sam dobila dvije pjesme...onak contry, otpjevane u gitaru! lijepo je to...svirali su mi benđo, piano, evo i gitaru...reklo bi se skoro ko nekad, ali ja nisam ona od nekad! odgledala sam opet jedan dobar french film. francuzi su majstori za takve ljubavničko-bračne filmove. ostarjeli parovi koji ištu neki novi početak! u mom slučaju, nikako da dođe neki dobar kraj!

Moja obitelj nije imala svoj grb.
Moje djevojačko prezime prvi put spominje u u 16. stoljeću, a upravo po jednom vojniku porijeklom iz Kranja koji se borio u bitki kod Siska.
Ispada da su svi muški preci bili vojnici, u različito vrijeme na različitim mjestima.
Prokleti ratovi.