HIPOKRIZIJA

kamenjak, boja mora

samo da vas pozdravim!


Jučer onako mimohodno, zastao mi je pogled na ovom nakaradnom imenu na jednoj ovećoj zgradi ispod arene i tik do autobusnog kolodvora. Navrle su slike iz djetinjstva. Ogromna drvena, već prilično pohabana, vrata moje škole! Kako mi se samo činila ogromnom ta zgrada i ta vrata tada. Prođe i 60 godina od kada sam prolazila kroz njih. Prođe i deset (ili tako nekako) otkad sam zadnji put bila u Puli.

Ne volim više Istru jer podsjeća na neke bolne događaje, ljude, stvari. Imam ja i sada roda i kome svratit tamo (sister ima i apartman i kamp kućicu i zemljicu, sestrične dvije, strina…što Vodnjan što Pula, dvije frendice, jedna Medulin, jedna Premantura, jedan dugogodišnji frendu u puli, koji možda ovo i čita (poznati perfomer), a nekoć sam i sama imala zemljicu i kampicu) ali dugo već nisam. Niti neću! Naprosto, nisam nikad odsjedala kod rodbine ili prijatelja, radije platim neki apartman i onda sam mirna i ne moram nikom titrat niti osjećat zahvalu. Tako funkcioniram već desetljeća. Možda to i nije dobro, možda nisam trebala sve te veze precvikat, ali takav je bio moj izbor iz razno raznih razloga. Općenito, u životu nikad nisam htjela mukte prolaziti već sam sve svoje gušte plaćala na drugi, teži način. Život bez prijatelja, rodbine i svih tih "rodjačkih" ja tebi, ti meni.

A bila mi je ta Pula i Istra jako draga! Prošpartala sam ju uzduž i poprijeko, uglavnom van sezone. U sezoni sam bila svega par puta u tih zadnjih 20 let! Naprosto se užasavam tih gužvi na plaži, na cesti, u dućanu, u kafiću. Pa ipak, dala sam se nagovorit ovih dana otić u tu moju Istru i naravno, požalila! No, to je već druga priča i neću danas o njoj

. Ima par krasnih fotki koje ću podijeliti, ali nedajte se zavarati. Sve te fotografije sa nekih izleta, godišnjih…sve su to mrtve slike živih događaja. Fingirani često. Dobro reče jučer peempe u svom blogu kako često na instagramu (nisam tamo), face, iskrica weblogu vješamo neke fotke, neke dojmove…o sebi, drugima…a nema onih istinskih nutrina.

Jer, lako ćemo za paučinu koja se hvata po ćoškovima stana ili kuće! Što ćemo sa paučinom koja je zaposjela naše srce, um, dodir? Kako skinuti te slojeve i naslage koje smo brižljivo skupljali sve te godine…kako se zaštitit, kako ubost, kako zajebat, kako ne voljet? Kako zaboravit sve što smo bili i kako ostvarit sve što jesmo ili prije što nismo? Ili što želimo! Što želimo? Eh, možda da ona vrata nisu i danas tako velika jer mi je ogromna rupa u duši zbog upravo te moje škole (otišli smo rano iz meni tako drage Pule). Ostala mi je trauma kad sam došla u novi grad i novu školu, pa zalutala u krivi razred. Pamtim te suze ko danas!

I koliko je takvih „škola“ u životu i iz života bilo, tamo, tu…nije važno gdje! Izranjavani, obezglavljeni, umorni a opet mi, željni još tračka života, nade…svega! I žal što sve to više nije i neće biti. Što će biti? Uglavnom ništa! Jbt treba prihvatit to ništa, barem u mom slučaju. Teško! Pa ipak, ništa drugo ne preostaje! Osim poneke frendovske kave, neke nade koja umire posljednja! Svjesna sam da je starost pokucala na vrata. Sve manje mogu, želim, ištem! Pa ipak, čovjek je biće koje ne odustaje...di sam ja još od stote (ima i na iskrici stogodišnjaka tak da...)! Dobro vam jutro, ovo nedjeljno!

vižula, arheološki park (rimski)


malo jedrenja


(bodulaš, ceja) istarski akvatorij

ups...izgleda da postimage jutros ne radi? probat ćemo kasnije!

Joj Sara, sve isto, ti si to tako lijepo rekla, mrzim svoje bivše škole, na Fejsu imam fake ime, ne želim da me itko pronađe, gimnazija mi je bila poprilično traumatična...volim samoću...ali eto, sister mi je tu, tako svake godine...u stvari, s godinama postajem sve veći hermit...ma baš me briga, nemrem protiv sebe

uživaj, za ostalo boli te uvo ;))

džusika, svi nosimo traume iz djetinjstva, više su se urezali nego sretni dani ..
ajbga, i to život ;))

:))) ja tebi malkoc al pozitivno zavidim, a ti budi zdvojna kolko oćeš:)))

eh, konačno sam dobila ovu prekrasnu boju mora na rtu kamenjak!

dobro si rekla, đusi...nemreš...nemrem, protiv sebe!

ema, s obzirom da sam malo nagluha...ha ha...dobro dođe!

i mene zeza .. al vučko je odma proša

donči, možda si u pravu...možda mi treba zavidjeti na životnoj gluposti? jer, uvijek sam mislila...ja sam ok, život je ok...ajmo ga živjeti! i još uvijek sudim po sebi...ali nije tako! no, ovo plavetnilo npr...pa ovo jedrenje...vrijedilo je! no, sve je manje zajeba jer je sve manje i pokušaja! tako to valjda ide.

a kad već radi postimage, malo ću dopunit sa slličkama...nek se vidi raskoš!

da, vučko je zakon...kao i zagi! imali smo i mi svoje OI (ZOI, U...za univerzijadu ha ha...eto, tko kaže da se u onoj državi nije smjelo upotrebljavat slovo U)