HIPOKRIZIJA

koliko jučer, moja stvarnost bje posve drugačija od ove slike! nevjerojatno je kako čovjek može biti jadan i jedino što želi, stati na svoje noge! a onda pak kad mu to uspije, upusti se u čari života. jedno od mojh gušta je da sam uvijek dobro kuhala (delicije) i voljela skuhati nešto fino za nekog meni "finog"! bilo djecu, bilo partnera, ili pak prijatelje! tako i ova fotka dobre spize svjedoči o tome. cura iz istre zna koji su fuži dobri, kako spraviti tartufe i juhu od vrganja...mljac!

No, kao i svaka dobra priča, kratko traje. Ta sa fotke,osobito Kastavski blues festival, neki Stefanovski i...ja! ha ha...jarac će opet doć na svoje jer ja ja kam....što mogu kad mi nema premca? ili ga ja nisam srela!

No, da se vratim na početak priče...danas jesmo sutra nismo! ovih dana sam bila do balčaka svjesna kako mogu otić u trenu! no, eto me tu sam...tek toliko da večeras ostavim malo traga...slikom i rječju! riječi su ipak moje oružje, iako uglavnom ne volim ratovati njima. volim milovati, razumjeti, dokučiti, reći i izreći u nadi da me čuje...ne mora i poslušati! kako je to dobar osjećaj kad te netko čuje! i taj moj glas čuli su neki ljudi ovih dana...moje kćeri, moj prijatelj, moja frendica...jedna...druga! hvala vam!

Evo me opet u domu svome! Poslije ručka s dragim frendom, počastih se palačinkama sa sladoledom i šumskim voćem! Red Apple pub je pravo mjesto za proslavit...život! A i ovo podsjećanje na Kastavske dane bluesa...svaki trenutak života je bitan!

"Ovih dana imam puno priča! dugo već se nisam tako čoporativno družila? dobro je ponekad otići u čopor kako bi opet shvatio kako nisi taj. odradiš vrganjovu juhu sa prepečencem, napraviš tartufe s njokima i fužima...i zaradiš atribut vrhunske kuharice! odeš na koncert stefanovskog.....i unatoč i uprkos...i dalje misliš na njega! on niti ne zna da postojiš a kamoli da misliš? ili on uopće niti ne postoji? ili ipak...ponekad se pitam koliko sam u zabludi glede ljudi koji su me vojeli....vole...ili će? i u stvari, što je istina? moja? ne volim da me seciraju i potom to serviraju? jer, ja sam već tamo i to učinila! pseće plaže su prekrasne...toliko radosti i igre na jednom mjestu. danas sam obišla neka mjesta moje mladosti punat na krku, gdje sam bila prije više od 40 godina..potom svratih u staru bašku u želji za obić neku plažu po čuvenju. ali ništa od svega...samo gužve i hrpe ljudi. ne treba ići na mjesta ljubavi, čak niti tuđe ljubavi, jer sve su ljubavi naše! moje.nisam bila tamo...a mišljah kako ćemo nas dvoje...jednom tamo! stanuje li ljubav uopće ovdje? niti glasa, a kamoli krika? da, možda sam ja nestašna a ti konzervativan..pa ne priliči? ili sam ja neslobodna od svoje slobode a ti? gdje si ti? ili naprosto više nisi tu ni za kog? a niti ja više nisam, iako jesam? sve su to čini od pričina!

uglavnom, da završim lijepo je biti! makar sedam dana, negdje drugdje, netko drugi, nešto drugo...nekom! iako to upravo jesi ti. gutljaj prekrasnog souvignona, šetnja dokom, cheese cake koji baš i nije bio nešto, noć i...stepenice! 39 stepenica Hitchcock-ovih? ne sjećam se da sam se ikad u životu toliko penjala stepenicama koliko ovih dana...koji je to zaludan trud kad se popneš a znaš da moraš sići? je li ljepota u usponu ili silasku? treći kat, sa liftom. neka tako i ostane! do daljnjega! i da, nemam baš nekih fotogrfija jer one najjepše su ionako utisnute i otisnute u nama!"

Ionako sam ovih dana opet ispričala pregršt priča kroz sebe i druge...posjetila neka mjesta koja nikome ne želim (hitna, bolnica). priče čovjeku o čovjeku! pa ipak, zalud je sve to. koliko god želio, čeznuo...jači je otpor i misao na ništa o ničem. tako je lakše! okružit se hrpom ljudi, prijatelja, kvazi, surogata... zamjena... odmjena...čopor ko čopor, uvijek ima svog vođu, prvi red, drugi red...etc...etc...i reći: ja tako živim! jer ja tako ne živim! dobar dan, dome ma gdje bio! ja sam tu...a tolika beživotna tijela...starih...mladih...užas! kažu da svatko treba otići povremeno u bolnicu i vidjeti kako tamo ljudi "žive". pa ipak, meni zvuči u glavi refren jedne prastare pjesme."... ljeto koje smo sanjali mi...."ako mi netko iščupa tu pjesmu drage diklića negdje, dajem hm...dajem kraljstvstvo (za konja)!
eh, gotovo zaboravih malo zasvirati....ou je...koja poslastica (nije stefanovski)!

Link

Link

uživajte u ovim delicijama...ja jesam! a sada...odoh!

kao što napisah tam kod đusi, ne mogu i ovdje ne ostavit traga, uz jutarnju kavu, prije odlaska...kako je jadno da su ljudi prestali pričati...o sebi, o životu, o problemima i strahovima s kojima se bore...kako su ljudi prestali pričati jedni s drugima, osim kad se siluje i hini hi ho tiće! toga je uvijek ovdje bilo i ok je hihotati...dušu dala za malo dobra smijeha, humora. ali sigurno ne ovog ricambijeva? čovječe, vrijeme ti je (pa na pragu si pola stoljeća) da se sretneš sa životom i pomiriš sa sobom. zbog sebe ratuješ sa drugima. ove cure (pat, brka) su svoje takve kakve su. ali ti, čovječe...koji je tvoj sadržaj života? ima toliko toga, čak i za ovakve kao ti! dugo si tu, ponekad ti je poneka misao duhovita...ali ali...jal, jad, ponižavanje, cipelarenje, opanjkavanje drugih (ima ovdje ljudi koji nema dana da me ne spomenu na ovaj ili onaj način),ma dajte, promijenite svoje cipele, uđite u svoje umjesto tuđih? tvoje su tvoje i najbolje ti pašu, pa makar bile nove ili malo žuljale, ili bile prevelike ili tijesne...ne možeš iz svoje kože? ako ništa ne možeš promijeniti, prihvati i podijeli...ponekad je lakše dijeliti tugu, a o sreći da ne govorim. ali, onoj stvarnoj a ne fingiranoj. eto, to je moja poruka dana.

Lijepo je nekome biti nešto! Valjda se trebam razboljeti da me kćer razmazi? Bilo je neke simbolike u tome kak sam danas uglavnom ja radila ručak u njezinoj kuhinji! A lubenicu smo jele zajedno i zasvinjile se do laktova a potom prsasnule u smijeh! Majka i kćer...ko u neka davna vremena, prije 20 let! A i druga dolazi mami u nedjelju, nije u pitanju prijeći put od 700 km...nisam navikla da me bilo tko mazi i pazi, ali ovo ću "podnijeti" s radošću

Btw nepismena Patricia piše se cca ili ca a nikako ne cc!

Zatvorila si mi komentiranje na svom gornjem postu pa ti se ovdje obraćam.

Draga moja Sara:)

Da si ti sposobna za parlamentarnu diskusiju ne bi zatvorila post za komentare:)

Ili da imaš argumentiran odgovor na ono što sam ti ja napisala:)

Zatvaranje posta je samo dokaz tvoje nemoći da se nosiš s mojim komentarima.

A glede tvog tvog popovanja kako da pišem svoje postove.

Hvala na savjetu, ali zabadava se trudiš:)

Ja ću svoje postove i dalje pisati ionako kako ja hoću:)

I za razliku od tebe, Sara, ja svoje postove ne zatvaram za komentiranje:)

Zato što se, isto za razliku od tebe, mogu nositi sa bilo čijim komentarom:)

I još nešto, obrisala sam par komentara na tvom gornjem postu.

Požalila si se da sam napisala traktat.

Pa eto, ja sam svoj "traktat" maksimalno skratila.

Nadam se da si sad happy:)

Dakle, lana, ja zatvorim svoj dom (blog) nepoželjnim gostima ali ti provaljuješ nasilno i tvoj ego ne može podnijeti da si nepoželjna i nepristojna (lijepo sam ti objasnila) pa ću te ovako navaliti lijepom ponašanju!

Naučiti