vještičje kronike

pa da smanjimo priču o tome kako je "nekada" bilo bolje, jer znao se "red"
i da treba slijepo poštovati i slijediti tradiciju, jer gdje smo onda...

„Jaučem godinama. Sise moje, dva bila hljeba još su puna mlika.
Nit mi je živit, nit crknut. Ostarilo mi lice, ostarila duša, samo su sise djevojačke.
Pisat nisam naučila pošteno. A jal' sam se i napisala; svom Stjepanu u vojsku jednom, svom Stjepanu iz Splita jednom
i sad ovo vami.

Pravoslavna sam, to znate. Molim se Gospi Sinjskoj. Pišem ćirilicom, valjda to nije neki problem.
Bog je jedan, za sve nas, a i Bogorodica. Ako ona pravi čudesa, to ih pravi i za nas i za vas.
Nami ode čudesa triba.
Pomoć tražim od čudotvorne Gospe.
Otkako sam pobigla sa službe u Splitu i vratila se Stjepanu, samo s Gospom pričam.
Ona dobro zna da nije moja volja bila ić u Split i dojit ono bolesno i slabačko tuđe bogatunsko čedo. Malog Šimu.
Molim svoju molitvu, od mojih misli sastavljenu.
Nema u njoj reda, poklika i amena.
Sve me straj da neću dospit izgovorit sve tjeskobe. Dok zazivam, mliko mi probija košulju. Kapa po podu crkve.
Lipi se na prašinu.
Ne govorim Gospi ništa o tom. Vidi ona i sama. I pušta.

Da vam kažem kako su počele moje muke?

Muž Stjepan unajmija me prije ne znam koliko godina. I ona mater njegova.
Unajmili me gospodi da im dojim sina.
Rekli su mi da i druge rotkinje iz našeg drniškog kraja idu u gradove po istom poslu.
Bogato ih plaćaju, i novcima, i đerdanima.
Naš je život ovdi gol, naši su ljudi siroti, ali naše je mliko čisto i gusto. Miriše na kadulju.
Puno sam priča čula. Sve ih pamtim, čak i imena dice koja su na drniškim sisama podignuta.
Htjelo se Stjepanu i svekrvi sisama mojim vratit dugove, nabavit zemlju, sagradit kuću ka u popa, da je svi vide izdaleka.

Otkad je doktur poručio Stjepanu da se traži dobra dojilja, počeo on sračunavat. Izbrojava,
ispitiva kako će nadokupit jedno, isplatit drugo, ovo nabavit, ono pribavit, tamo proširit, amo povećat.

A Ivi sinu mom bilo samo nekoliko miseci. "Može on i kozjeg mlika", reče svekrva.
"Sve će proći, kćeri saberi se, bit će opet dobro", bubnjaju mi u ušima njezini savjeti.
Ivo moj sitan u kolivci ko pilence. Na oproštaju gleda u svoju zlu maju, rano moja.
Dojila ja tuđe dite. Napredovalo ono.
Ćaća njegov u postelju mi se uvlačija. Hljebove dodirivo.
Moje dite bez majke umrlo. I nitko mi nije javlja. Jal' živit, jal' crknut.
Čim sam saznala, pobigla sam u svoje Maovice.
Svakog jutra odlazim Ivi. Kleknem, otpustim košulju, izvučem iz nje obadvije sise,
pritisnem ih žestoko na onaj humak i zajecam: "Ivo, rano, vraća ti se maja i nosi ti dva bijela hljeba."
Ne čistim koprive ni drač. Nek boli, zasluženo je. Peče ka što je Isusa pekla kruna.
Nisam više mislila o malom Šimi kojeg sam ostavila.
Što jede, boluje li? Gospe moja, jel i to grij? Ne može bit, moga Ive nema više.

Stjepan me pogledava, ka luđakinju. Ne govori ništa. Mučim i ja od njega.
A onda se u muci tješim da nisam jedina. Pričam samoj sebi slične sudbe.
Jedna je iz Drniša isto unajmljena i odvedena u Trst kod Talijana. Bilo je to poslin mene.
Jedna ošla dojit nekog Ivana Galeba. Mladić se poslije zahvaljivao ka da je svetica s oltara.
A tko će znat, sigurno su malom Šimi nekad mene spominjali. Jal' su prešutili.
Svakakva su vrimena došla kasnije.
Ja jesam mirna i molim se Bogorodici, al sam ipak pravoslavna.
Ko će znat, možda Šime ispašta moje grije? Dojilja je ka mater. Više od nje.
A opet se tješim, takvih je slučajeva u našim krajevima puno. Sve je mlikom izmišano.
Čudno mi što se o tom više ne priča. Neko ima koristi kad to zatajuje.
Sreća je naša što je Gospa prosvitlila gospodina Milana Begovića iz Vrlike pa je baš o meni zapisa priču.
Nek se zna kakve smo muke proživljavale. Jedna naša je i njega dojila.
Zato je on tako dobro upućen u patnju onih koji nemaju pravog hljeba, a svojim hljebom hrane druge
koji i pravog kruva imaju previše.
Jesam zapetljala. Volja me sve izreći. Brzam, dok me još slušate. Straj me da netko od važnih ne poviče
da se moj glas ne može prevesti.
Bogorodica sve razumi. Bog je jedan za sve nas.
I sise se sisama dojilje zovu samo onda kada u njima teče mliko. Kod mene neće prestati. O, Gospe moja!“

„Dva bijela hljeba“ Milan Begović

ak neko misli da je "breza" slavka kolara, pretjerana, izmišljena ili specifična za samo neki dio Hr

Jao Donna, plače mi se... :(

mene rasplakalo, al skroz

Nadam se da toga nema više...
Jako me revoltiraju nepravde, posebno prema ženama... Mada slutim da u našim južnijim i izoliranijim krajevima ima toga još :(

@Sova
da pretužno, prestrašno

nema toga više, ima zamjenske baby hrane

ali ima drugačijih vrsta problema, oko nevinosti, pa se ide u klinike "popraviti" himen
ultrazvuk u ranoj trudnoći, pa ako je "dite"
i tako

Da...jadne žene,srića da je to vrime iza nas.
Ipak idemo naprijed..."ipak se kreće".

uh, pročitala...a kako sam danas balavila i zbog kćeri koja je otišla, nije mi bilo teško nastaviti nakon ovog teksta! nažalost, bila je to strašna sudbina žena na ovim prostorima....nije više tako, ali ima još toga u svijetu...a ni kod nas nije baš sve sjajno (kak si i napisala)!

Što su sve te brižne žene potrpile.
Tuga :(

Pa ti okrutna vremena za zene posluzise da pljunes na Gospu Sinjsku???

Ali inače ti čiste duše brineš za ugrožene zene?

Ali ni to mi pravo pitanje.

Pitanje je koji te bjesovi u duši muče da je tako puna bjesa i mržnje.

Pazi da te ti bis i mržnja ne pojidu.

@Jarče kaj ti čitaš

koji bijes, mržnju?

koje pljuvanje po gospi?

zar ne postoji tamo dolje izreka ...."a gospe ti sinjske"...pa se kao sve čudiš,
jer takav je Izraz

daj se skuliraj

fkt ga zabrazdiš

čitati sa razumijevanjem, bez osjećaja kaj si ti misliš
piše šta piše
da sam htjela nešto drugo reći rekla bih