HIPOKRIZIJA

Ona je otišla! Jedina osoba kojoj je stalo do mene i koja me voli, a bome, jedina osoba koju i ja volim! Prekrasno je imati takvu osobu, osobito ako ti je to dijete! Ali neću danas o djetetu, ono ima svoj život, ide svojim putem (nažalost, povratak u EU je danas horor, gužva do Beča, a što će biti poslije čini se i gore). Moderni nomadi ne pitaju koja je cijena takvog milenja autoputovima, nesrećama, toplotnim udarima, glavno da se bilo, vidjelo i bilo viđenim! Ako ovih dana pogledate mreže, pune su selfija…svi žive život nekog svog „kutka i međutka“ u ciglih 15 dana, jer ostalih 350 se arbajta za ovih 15. No, to je već druga tema i ovdje ću je samo sporadično dotaknuti.

“O čemu ne govorimo”, S. Drakulić “… s tabu temama bolesti i smrti iz perspektive treće dobi, vremena svođenja računa, sa sobom i s drugima. U društvu koje favorizira mladost, ljepotu i brzinu, njezini se junaci kreću sporo i s naporom, zarobljeni u jednosmjernim tračnicama indiferentnih hodnika – bolnica, stanova, međusobnih odnosa – u kojima sva vrata vode u suočavanja s promišljanjima o gubicima, porazima, izdajama, sramotama, promašajima i žalosti.” Ovaj članak ponukao me da kupim njezinu knjigu I sigurna sam da je izvrsna! Jer je tema izvrsna…ona, o kojoj se šuti!
Ja ću se danas posebno osvrnuti na jedan “Kutak i međutak” našeg starenja i činjenja” nečinjenjem! Dakle, volim kad ljudi znaju odmah što neće, pa to i kažu! Ne treba im za to npr godina, dvije…ili tri, šest..mjeseci! Oni to već kažu na drugom susretu! Ja ne želim ili ja želim! Kako je dobro to ljudsko (staračko) razumijevanje! Sretneš npr nekog virtualno u ovom svom samotnjačkom životu i počne spika! Kako je u virtualnim poznanstvima i upoznavanjima stvar okrenuta naopačke, najprije dolazi brdo riječi a tek potom slika, često to nije to! I to je posve ok, odmah na prvom čvenku skužiš da ti tip nije napet i nema drugog! No, ako ti se taj netko naoko svidi, pa ti njemu…pa dogovorimo i slijedeći čvenk, e to je već lijepo! Pa krene spika, upoznavanje, mali noćni razgovori, sms-ovi, slijedeći susret! I super je to dok si još u fazi “ispipavanja” i upoznavanja saznajem kaj on hoće ili neće, kaj ti voliš ili ne…ali…ali…
Svi smo mi likovi iz života i ove S.Drakulić priče …”bolestima, smrti, treće dobi, svođenja računa sa sobom i drugima, puni sjećanja…krećemo se sporo i naporni smo, zarobljeni tim jednosmjernim tračnicama indiferentih hodnika….bolnica, stanova, međusobnih odnosa…”

Ali, ima taj neki kutak za taj neki međutak! Kada ipak želiš malo još, kada želiš opet po milionti put probati…iako uglavnom znaš da nećeš uspjeti! Ali ali…ne kužim ove ljude kaj nikako nisu probali, ali oni znaju da nije dobro…nisu bili…ali ne bi. Neće, ali bi kad bi ako…i ne znaju, niti zašto bi al niti zašto ne bi? Pa krene razgovor…čemu iskrica i sve to, ako ne znaš što, kako, zašto zar nije normalnije u ovim godinama učiniti taj korak ka nečem što ti se čini dobro, nego li ostati u svojoj kolotečini kojom nisi zadovoljan (većina ljudi je nezadovoljna I zato iskorači a ne zato što su sretni i zadovoljni) koja nije dobra, ali je poznata? Čemu trošit vrijeme ljudima ako ga prvo, nemaš sam dovoljno jer ga trošiš na svoj bijeg, a drugo, ionako si ga potrošio zalud već tolika desetljeća da nezadovoljstvo koje imaš, sigurno ne možeš pokvarit?
Svi mi imamo svoje bjegove i bježanja…neki u alkohol, neki u sex, neki muški (većina ih je upravo takvih) u posao, većina žena bježi u baby siting i služinčad svojoj djeci koja to obilato koriste…zamislite muškarca od sedam banki kako pogrbljen šljaka od 10 do 20 h svaki dan? Ili ženu od 60 i nešto kako trčkara za dvoje unučadi od pet i sedam godina po parku ili šoping centruod jutra do popodne dok njezini ne dođu s posla? Strašno!

Ja se radije svaki dan srećem sa svojim demonima…samoće, nekorisnosti, nepotrebnosti, nevoljenja, viška slobodnog vremena i traženja svrhe i smisla…i svaki dan ga iznova nalazim! Ponekad npr u djetetu kao ovih dana, ponekad u plesnjaku I izlascima, ponekad u nekoj dobroj hrani, ponekad u kafenisanju s prijateljima iil iskričavim kavama, ponekad u izletima i šetnjama (nadam se da ću opet moći), ponekad u brainstromanju tek toliko…da mi mozak ne zakržlja, u čemu križaljke ili pasijans sveudilj pomažu! A i ovo pisanje mi je relax i gust. I sretanje novih ljudi, novi događaji, nove misli, stare šprance…puno čitam, pratim zbivanja, još uvijek sam znatiželjna, gledam filmove…drago mi je da imam toliko vremena na bacanje! Jer, cijeli život sam jurila i trčala za sobom, a sada moja sjena i ja končano ruku pod ruku, jedna uz drugu! Put je isti svaki dan, stranputica ima ko i nekad, ali…ponavljam to svaki dan i prepoznajem sve više stranputice od pravog dobrog puta. I sve više volim te svoje rutine, i sve više volim da ništa ne radim, ništa ne mislim, ništa ne moram, ponešto čak I želim….sve više gledam, upijam, šutim…jbt ko Budha sam!

Ali, ja ne želim biti budha, želim biti žena koja želi svoje slobodno vrijeme (konačno slobodna od muževa, djece, posla, roditelja i svih moranja) dijeliti s nekim tko isto želi dijeliti a ne bježati! Dijeliti ljepotu I sklonosti i sve ono što smo htjeli a nismo smjeli, mogli ili nekoć željeli ali nas je sprječavao vlastiti odgoj (npr sex), djeca, partneri….

A.Ackroyd: Chatterton :
“Ne bi li bilo lijepo da zajedno trčimo poljima? Polja nisu jako daleko, znaš! Nije teško stići do njih, samo ako čovjek želi?”

p.s.
Ovo sam pisala negdje oko 17h jučer. Ne morate misliti ko ja, jer i ja sam unekoliko promijenila svoje mišljenje od pisanja ovog bloga do danas! Samo mijena stalna jest. Tada moj “radni” dan tj obveze završavaju i počinje dio dana kada ništa više ne moram! Sjećam se nekoć dok sam radila, tek sam dolazila tada doma i sav moj život je bio predamnom, u smislu da sam morala sve odraditi u tih nekoliko sati radnim danom od 17 do 22h (ili vikendom)? I skuhati, i prošetati pesu, i obići pok. majku, otići na kavu s djecom (govorim o period kad su djeca već bila velika I svoja), naći se s prijateljima, otići van, počistiti stan, oprati veš, popeglati veš, obaviti tjedni špeceraj nabavku, obaviti liječnika, vidjeti se s unučicom, rijetko ali ipak… i million drugih stvari? Hej, jel to život ili dresura? Sva sreća da većina ljudi ne zna što čini dok to ne prestane činiti!

jučer je bio takav dan! danas sigurno ne bih ovo napisala, ali kako mislim da je vrijedno da bude tu, neka ga! a ja odoh!

pakleni dan, ali sada se fino da disati! konačno!

Jako si lijepo opisala trenutak života. Ali to je tek trenutak.
A uvjerena sam da ti treba samo jedan trigger za nalet adrenalina pa ćeš poletjeti. Jer ti letjeti znaš.

Dok ovo pišem, sjetila sam se jedne izreke i baš mi je prigodna za tebe i moje vjerovanje u tebe:

Badava mi režete krila. Ja letim srcem!

ha ha jutro semplice! kad te čitam osmjeh mi na lice...i pada mi na pamet da kod mene ovo rezanje krila dođe ko šišanje...onak, redovito se podšišaš svakih par mjeseci, tek toliko dok izraste kosa cca 10 cm i odeš kod frizera i eto nove mene! baš si me podsjetila da ću sad u rujnu opet na jedno uobičajeno šišanje...ljeti sam baš onak ko pustinjak...bez šminke, bez pramenova, uglavnom sijeda, dišući na škrge!

ali eto meni jutros olakšanja...sve širom otvoreno! kava popijena, štampa pročitana, fejs kao i obično nezanimljiv...fala ti bože zaboravila sam lozinku za instagram, na tik tok nisam ni pokušala...izgleda da je meni iskrica zakon. nikud ne mrdam već više od 15 let. idem malo vidjet gdje su ona polja iz gornje priče...ne bum trčala, al bum malo prohodala!

a vidim da je i patriciji bilo zanimljivo pročitat blog! kak ono vele, tko prizna, pola mu se prašta :)

Wow...opet mogu 50 minuta (cca 4000 koraka) učinit bez bolova, bez zastajkivanja i sjedenja, jedino kaj malo stopala osjetim? Ovaj tjedan bum (valjda) i na sljeme konačno opet otišla pa vam se javim s vrha tornja...otvorili su ga ima već dugo a ja nisam bila na tom vrhu mog svijeta?

Pala je temperatura zraka i eto tebe živahne.
Ako bar nekome u danu izmamim osmijeh, srce mi je ko kuća :)

o da, ovu moju konstataciju iz boga dodatno je potvrdio prekrasan film, perfect day! upravo tako, život je kolotečina a uz nju postoje sitne male, a tako velike stvari koje čine dan drugačijim!