U potrazi za pitanjem?

Ima nas još par iz preddigitalnog doba koji znamo zalutati na kiosk i kupiti dnevne novine, ili se onim u obližnjem bircu zabaviti. Mislim da se možemo složiti da svatko ima svoj način kako i od kud čita novine. Neki krenu od kraja, neki od crne kronike, rijetki od kulture ili politike. Moj stari bi vazda krenuo od osmrtnica, zvao je taj dio svojim termin kalendarom. Ponekad bi samo skočio i uzviknu da kasni, ali pravilo je bilo da na glas pročita sve od imena, ožalošćenih i što sve stoji na toj maloj čitulji, uz obligatno čuđenje njega i majke, "ajme pa bio nam je susjed tako mlad čovjek". Naravno novine rade krug svi gledamo sliku. Ne znam koliko vas uopće čita osmrtnice, ali da čitate zamijetili bi jedan rijedak fenomen, da na slikama nema starih i bolesnih ljudi svi u top formi. Navedenog susjeda sam jedva prepoznao na slici, mislim da je tada još radio u Uljaniku i tek dobio onu trajnu osobnu. Taj fenomen vam je nešto kao kad gledate noću u zvijezde, za vas je ta slika sad realna aktualna, mada je pitanje dali te zvijezde uopće još postoje jer svjetlosti ipak treba dosta vremena da prevali te ogromne daljine. Kada uđem tako u razne profile kao susjede, Nike i sličnih gdje vam se sredovječne žene smješkaju osmjehom iz svojih ranih dvadesetih, ja se odmah sjetim osmrtnice moga susjeda iz novina, i da valjda to tako treba biti, da ga pamtimo dok je još bio u najboljoj formi...

a na kojem još profilu se može pogledati tvoja fotografija
friška naravno

pometeš prvo pred svojim vratima
pa se rugaš sjenici

smrt zaista ljude obasja nekim sentimentima u kojima ih se, zapravo, ljepšima i sjećamo.
valjda je i ta fotka dio pripadajućih reklikvija- "sve najbolje".
bilo bi dobro život tumačiti u terminima realnosti, ta naknadna uljepšavanja znaju otežati dušu preživjelih.
bilo je ono što je bilo; i trebalo bi i u sjećanjima (slažem se, i u Sjećanjima u novinama) moći prepoznati pravi lik...

Haidi, isprike svima ako su stekli dojam da se nekom rugam, bio to moj susjed ili dotične. Ja samo pokušavam otvoriti pitanje o po 20 a možda i više godina starim slika u profilima. A što se tiče općenito o slikama u profilima, bude skoro novi post, pa što kažu slobodno me zaprati...

Slažem se da bi stare fotke u profilu mogle biti tema rasprave, ali samo za ove kaj stave fotku? Ovi kaj nemaju svoju fotku u profilu već raznim fotkama glumataju nekog ili nešto drugo, mislim da ne treba uzimati za ozbiljno, čak ni za razgovor?

Najveći respekt imam za one koji, ako stavljaju fotke,
stavljaju negdje iz ovog stoljeća otprilike,
i bez filtera nakon kojih (neki dan sam vidjela kod Arapo) izgledaju kao iz anime crtića.
Sve s onim scary trepavicama koje filter podesi na pol kapka.

po načelu "to ti je što ti je", zar ne? :)

moj je suprug na žalost umro vrlo mlad.
stoga je i ovjekovječen u mramoru takav
pojma nemam koju bih fotografija stavila ja ili on, da je sudbina imala drugačiji tijek

činjenica jest da svi lažu. ovako ili onako. zašto bi virtuala bila lie free zona?
na to treba biti spreman ili treba naučiti na teži način

ok... tvoja...ajmo reć parabola... je lijepo sročena
a i moj komentar stoji

pa Heidi, jasno je da ih nećemo postarivati.
baš sam gledala nekakav "time progression", nešto što rade da li zbog nestalih ljudi ili tako.
prilično jezivo mi to djeluje, ali na stranu to.

ne moramo im dodavati i teret godina, ako su toga u svojim životima riješeni, bar eto to, slažem se.

BZ nisam ni mislila da ih postarujemo
poanta je u tome... da ljudi postupaju kako žele ili mogu
sve dok pri tome ne štete nekom drugom, ic ok

problemi obično nastaju u očima drugih
i njihovim itinererirma tuđih putovanja

pustite ljude i prihvatite nove i zajedno dišite bez napora onako kao što dišemo

sami samo u dvoje a ono bitno je bez napora

sretno nam

upravo tako r10, upravo tako ))

potpisujem i ja, lijepo.
ps, SH, fenomenalna fotka dolje kod tebe, otvorila mi je jedno sjećanje lijepo. hvala

BZ ))

zaboravih link :)

https://www.youtube.com/watch?v=ZeCLt_a6bhk