U potrazi za pitanjem?

Kad odrastaš u istarskoj provinciji, pomiriš se da imaš dva busa u jutro i dva popodne do grada. Prvi radnički, drugi školski. Kako je drugi bio prekasno da bi stigao na praksu nije bilo druge nego cik zore s radničkim do Karoline podno Arene. Tada u Puli nije bilo puno lokala koja su već u ta doba radila. Bio je jedan prekoputa Uljanika i Televizija preko puta propalog Varteksa sada Müller, na križanju pet pješačkih puteva. Televizija je bila poznata po tome da si stajao u izlogu, naslonjen uz mali šank, tako da je mogao svako vidjeti tebe a i ti njega, a ako si se spuštao ulicom Božidara Adžije imao si osjećaj kao da gledaš u mali TV ili je sve vani bilo kao tv dok si ti unutra pio kavu, bio je to Big Brother onih godina.

Unutra stalna muška ekipa, koja je drmala po koju kratku uz kavu prije nego što bi išli svako svojim putem na posao. Da tako je to nekad bilo prvo ljuta pa na posao. Iako je cik zore tu je uvijek neko prošao. Iako svako zakupljen svojim, svaki put kad bi prošla neka ženska, bi krenula opća rasprava, pogotovo ako bi bila neka koju nitko ne zna, pa nije bila skoro na tapeti.

Kvarat do sedam da si uru mogao po njoj ravnati prošla bi Dolores, u laganom lepršavom kaputiću, raspuštene tamno crne kose, koja je isto lepršala na vjetru. U Televiziji bi bio na kratko nastao tajac da si mogao osjetiti klepetanje njenih štikli od kamene ploče dok je žurila ka tržnici. Da je Giuseppe Tornatorea prije snimanja filma Malèna svratio barem kratko do Pule, i vidio lipotu naše Dolores, bi njegov film sigurno osvojio Oskara a ne bio samo nominiran.
Mislim da sam tada od Barbe Toneta prvi put čuo pojam repova i kako se njeni repovi vuku preko cijeloga grada, od zavoda za socijalni rad preko općinara i sudaca, do Pulskog zatvora gdje joj je muž. Obiteljski nasilnik na opetovanom "hlađenju". Rekao je i da za njom jure toliko njih kvazi dobrotvora da joj pomognu da pred njenim stanom bi trebalo uvesti semafor.

Završila je moja praksa, ma cijela srednja, a time i gradske priče o Dolores. Dok je nisam opet sreo na jednoj sahrani. 30 godina je pasalo, i dalje kosa leprša, vedra nasmijana. Navodno su ona i moja susjeda bile zermane, rodice a da nisam ni znao. I dok čekaš i da ne pitaš, Dolores je tema. Saznao sam da je jednom nakon što je opet dobila batine utekla u Italiju kod tetke, da se je rastala, da je tamo čuvala godinama neke starce dok joj jedan nije ostavio sve. I da i sada rijetko dođe eto na sahrane i to.

Sjetim se često Barba Tonetovih repova, i kako nas oni cijeli život proganjaju, kako im kao sudbini ne možemo pobjeći. Svako ima svoje tumačenje tih repova i nisu za svakoga repovi, repovi. Kad bi sam morao ih opisati bilo bi to svako opterećenje recidivima prošlosti koji te ometaju u normalnom životu. Ne završeni emocionalni i materijalni odnosi koji kao duhovi bdiju iznad nas i unose nemir.

Ne znam kako je vama ali ja kad kliknem neki profil uvijek se pitam, ima li tu repova, ne završenih odnosa...

Kažu da izbor kućnog ljubimac mnogo govori o tome, kakva ste vi osoba, ali i kakav on, ljubimac utjecaj ima na sve, ne samo tebe.

Kažu da psa treba uzeti ako želiš biti beskrajno voljen ma kako težak karakter bio, mačku obrnuto ako ti želiš nekoga beskrajno voljeti, hrčka uzimaju obično brižni roditelji koji u crash course-u od dvije godine žele da njihova djeca savladaju što znači nešto tako umiljato i mekano beskrajno voljeti, i onda radi smrti, jer mu je istekao rok trajanja izgubiti. Dva hrčka uzimaju oni koji žele dodatno da im djeca savladaju i lekciju zašto je dobro koristiti zaštitu. Ako si teški mazohista onda si uzmeš nekog penzića, bit je da rijetko budu poput hrčaka umiljati i dragi a i rok trajanja je puno duži bez mogućnosti povratka u trgovinu bez naknade ako si se predomislio. Ribice, e ribice obično uzimaju žene u braku da provjere utjecaj veće inteligencije na onu manju. Ako ribica prati vaše pokrete je sve super, ako vaš voljeni počne otvarati usta kao ribica ne baš! Tu onda treba dobro razmisliti dali je opcija beba prava za vas. Dali je i cvijeće kućni ljubimac? ja sam stajališta da apsolutno je, pogotovo kod penzića, gdje to postaje opsesija, koja se obavezno mora dijeliti s drugima, pa SPAM dobiva potpuno novo značenje. I dok psi znaju izvoditi razne trikove kod biljki je to rijedak slučaj, obično prije možeš vidjeti penzića na balkonu kako preskače i vrti oko cvijeća sa ili bez slomljenog kuka. Negdje sam čuo ako ne možeš jednu biljku držati godinu dana u životu a da ne uvene da nisi sposoban za život u dvoje. Zanimljiva je i činjenica da mnoge žene troše više novca na svoje ljubimce nego na partnere. Razlog tome može i ne mora biti što partneru kupuju darove samo u posebnim prigodama ako se sjeti, a ljubimcu redovito. Čak 20 % ispitanih žena priznalo je kako ljubimce voli više od partnera dok ostatak jednako kao partnera (hajde barem nešto). Jedan od razloga su tvrde manja očekivanja od kućnih ljubimaca u odnosu na ona koja imamo od partnera. Samim time je i razočaranje u njih manje. I hajde se ti bori protiv takve statistike. Žao mi je da na iskrici nema navedeno dali netko posjeduje kućnog ljubimca ili ne, i koje je vrste, kao gore nabrojani. Ono čisto da znaš koje ti je mjesto moguće u hranidbenom lancu, hoće li ti na prvom sastanku neka pudlica se popisati na nogu ili će ti rotvajler je cijelu odnijeti. Sretno kod izbora budućeg ljubimca, da ne bi kao mnogi završili u nekom skloništu kao Dumovec, domu za umirovljenike ili nezbrinute samce...

Meni su, penzići uvijek neka trajna inspiracija za plakanje. Točno znaš kad je prvi i stiže mirovina jer su u jutro u redu ispred banke jer ne daj bože doći dan kasnije, a dan kasnije smak svijeta a on nije diga penziju i platio račune. Ponekad mislim da se u jutro voze tramvajem samo da bi gužvu radili. Ali to su sve već stare priče.



Vjerujem da svi mi svi u nekoj Viber ili WhatsApp grupi, onako široj obiteljskoj, ono gdje moraš biti kao pod prisilom, da ne budeš eto ti jednina crna ovca u obitelji koja sabotira obiteljsku komunikaciju i serijsko čestitanje svih važnih datuma u godini. I naravno u tim grupama su opet najaktivniji penzići, koji do nedavno su internet smatrali djelom vražjim. Mislim da poslovica "Trla baba lan da joj brže prođe dan" dobiva u tim grupama jedno novo gore značenje. Dok trepneš okom, mobitel ti je krcat slika, cvijeće na balkonu, današnjih kolača, plodova zemlje. Ne znam koji je poriv penzićima da iz dana u dan jedno te isto slikaju, i to isto objavljuju. Babina orhideja sa snijegom, kišom ili suncem u pozadini.



Ako ikad je medicina trebala inspiraciju za neku svoju studiju, halo tu je. Čekamo lijek pod hitno.



I dok dan za dan ti krcaju mobitel raznim, citatima, molitvama, virusima, i ti to jeva sustižeš brisati si svjestan da će doći i taj dan kad ćeš morati ti ići kod babe jer joj mobitel više neće da šalje i prima slike. I dok ti vlastita matera psuje i oca i Plenkovića, jer nisi isti dan otišao, pa sad ta ista baba nju opsjeda od jutra svakih par minuta, se sjetiš kako su do samo nedavno sretni bili dani, kad si moga im oblijepiti daljinski od televizora, šta da ne diraju i time riješiti problem ponovnih dolazaka barem dok baterija dura.



Mislim da bi se neko jako jako obogatio, tko bi prvi izmislio aplikaciju za zaštitu od penzića, nešto kao od virusa. Ja bih ga nazvao Penzić eliminator, pa kad krenu dijeliti spam u javnom prostoru, da im s mobitela uzmu barem 3 eura, da imaju onda čemu stvarno da pričaju.

Ponukan barem tri Sirene koje sam susreo tu na iskrici u zadnjih par dana, pomislim u sebi, bože a ima li opasnijega li Nika tu na iskrici.

Sirene ili morske Nimfe u grčkoj mitologiji su misteriozna bića koja imaju žensku glavu, a riblje tijelo. Tu negdje je stao i Walt Disney. Ali Sirene su i demoni smrti, podzemna božanstva. Kod Homera lijepe djevojke, kćeri boga Aheloja, koje su krasnim pjevanjem mamile mornare i onda ih ubijale. Da ubijale halo. A opet i uz sve znakove opreza (pazi provalija) opet ne odoli ni sam kliknuti. Kao da nisam baš ništa naučio iz povijesti, mnoštva epova priča, svjedočanstva starijih. Dovraga, koliko se je mladih morna dalo samo zavesti, ne odoljeti njihovom milom glasu, i onda baš sve izgubiti, zar i ja da pođem tim putem.



Rijetki su primjeri Homerovog Odiseja i njegovih mornara koje je od sirena spasila sama domišljatost: posada je voskom začepila uši, a Odisej se vezao uz jarbol da ga ne odvuče njihov pjev. Neki kažu da i dan danas neki muškarci u sebi imaju malo Odisejevog voska u ušima, da ih spasi ili upropasti?



Nisu sva pučka vjerovanja ista, eto u nas Sirene zovu pretežno žene usidjelice, obično bogom bojazne, ili one što bi rekli drukčije, kojima eto sudbina nije dala da mogu raširiti noge. Poslije je to i eskaliralo na one aspirinuše, što ih vazda glava boli, koje te kako kažu opet nekako prije ili kasnije glave koštaju.



Čudna je ta pučka mitologija, kako prema nama u alegorijama preneseno govori. Kako te eto treba iz nje učiti da se čuvaš opasnosti, da ne ode sve zlu. Sumnjam da sam i sam išta iz Omera naučio, što da radim vjerojatno sam i ja samo još jedan mornar...

Što je to sreća? Malo sam googlao i našao da su sreća, užitak i zadovoljstvo sve emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Usko povezano suosjećajem radosti, ispunjenosti, uživanja, blaženosti, veselja i sl. I zašto je tako teško biti sretan, i zašto se sreća u stvarnom životu uglavnom javlja na trenutke ne može biti ništa trajno? Valjda tako to treba biti od pamtivijeka još od kad je Eva nagovorila onog svog nesretnika da dira one još nesretnije jabuke, pa smo svi osuđeni između ostalog da budemo lovci, lovci vlastite sreće.



Imaju Švabe dobrih dokumentaraca, u jednom sam gledao jednog Kunta Kintu iz Afrike, koji je u svom selu bio vrlo imućan, imao je stado od 30 koza koju, dok drugi imali 6 ili 7, imao je najveću kuću u sredini sela, 8 žena dok su drugi imali tek 2 ili 3. Nije tu bilo gladi ni tuge koju neimaština rađa. A opet stadoše u selu na safari neki ljudi, imaše metalne aute i šatore s klimom. Televizor. I tada, i do tada sretni Kunta Kinta postao je nesretan. Ostavlja za sobom sve da bi u malom čamcu, krenuo na put da lovi svoju sreću. Ne znam dali je Kunta Kinta preživo prelazak morem ili je kao i većina njih sada u vječnim lovištima. A i da je ne bi više to bio ist čovjek, sada na dnu hranidbenog lanca, u nekom logoru sam jede raviole iz konzerve.



Tolstoj je divno rekao da je sreća kad se susretnu naša maštanja i naša stvarnost. Ali kako ukrotiti maštu da se druži duže sa stvarnosti. Danas kada razni mediji nam daju sliku idealnih sretnih ljudi. Slikice onih sretnih na FB ili za FB. Kada smo svi robovi toga. Kažu tko je iskreno sretan taj to ne dijeli s drugima, taj to egoistično čuva za sebe. Ne živi od lajkova i zavisti drugih.



Ima poslovica "para na paru uš na fukaru" mislim da je tako isto i sa srećom da tuga privlači tugu a sreća privlači sreću! Zato odite van kupite si nešto sitno, budite i vi sretni samo za sebi, barem na koji tren, bar na koji sat, i tko zna možda i ona velika sreća stigne za koji dan...

Ponukan jednom objavom na ovom forumu, o mudrim Bosanskim poslovicama, mi se postavilo pitanje koliko je stvarno ta nacija mudra, ili su to kao i sve danas i te poslovice made in P.R.C.. Pitam se što se desilo s tim narodom? Koji je imao svoje Kraljeve, svoje opravdanje, svoju povijest. Dali su svi postali impotentni, od toga koliko ih je politika zadnjih godina izjebala u mozak. Ma od toga se postane glup ali impotentan? Ima tako zanimljivih statističkih podataka koja kažu da je BiH izgubila u zadnjih 30 godina preko 50% svoga stanovništva i da sada broji nešto više od 2 milijuna stanovnika. Najvećim djelom penzioneri, političari i uhljebi, i da će do kraja ovog stoljeća kao nosorozi u Africi izumrijeti. Je šalje EU svoje naoružane ljude, svako malo u tu Bosnu, da ih čuvaju, kao što naoružani čuvari čuvaju nosoroge po Africi. Ima još jedna zanimljiva statistika, tu su Švabe napravili, a to je da iako u BiH nikad nije bilo više visokih učilišta i fakulteta, opća inteligencija tog naroda isto u rapidnom opadanju. Davor Sučić o tome u jednom članku govori, tko voli nek googla. Nacija koja em impotentna, em rapidno glupa, je isto tako i najveći izvoznik znanja u HR pa tako većina naših političara je završila baš ta BiH učilišta.



Za razliku od Bosanaca, Palestinci, koji su kao nacija plod čiste mašte, imaginacije novinara, naziv za arapske Beduine koji su se nakon nastanka države Izrael u svom beskonačnom lutanju od granica sadašnje Sirije, Iraka, Jordana, Libanona, saudijske Arabije, Egipta Libije, zatekli eto na području zapadno od rijeke Jordan i mrtvog mora. To je sada nacija, a da nema svog jezika, svoje povijesti, ma povijesnog opravdanja. Osim eto što su Englezi i Francuzi željeli žarko srušiti Osmansko carstvo radi svojih imperijalnih ciljeva. Tko je ikad gledao film Lawrence od Arabije, shvatit će svu okrutnost, tog podneblja, ljudi, i da se u tom mentalnom sklopu doslovno ništa nije promijenilo od početka 1916 gdje je radnja tog filma. Samo da ih je onda bila šaka, rasuta po pustinji, a sada su svuda od Amerike, Engleske, Francuske, Njemačke, gdje traže svoja prava i zazivaju javno kalifat.



Baš me zanima kao zvuče njihove mudre poslovice, jesu li one mudrije nego eto ove Bosanske. Daju li one odgovore kao ne biti impotentan i rapidno glup?

Mislim da sam blažen što ljeti ne moram razmišljati kuda pojti. Ideš tamo di si uvijek išao, nastaviš tamo di si tako reći jučer stao. Kao never ending story. U glavi stih Grdovića: Tu su moji didovi davno sidro bacili, mene vezali. I je veže se čovjek za tu ljepotu, za mir, balote, i da ljude. Mala uspavana mjesta imaju tu sreću da imaju još onu konobu, di se lokalci okupljaju, di te ne gledaju krivo, što si uzeo samo kafe, pa poslije uz bijelo vino i malo mineralne odvalio dvi i pol ure za istim stolom. Ljeto je tek krenulo, olimpijada na TV i novinama, i uvijek je nekako, negdje tu i ona. Punašna gospođa u kasnim pedesetima, kojoj ni brzi nogometaši nisu uspjeli pobjeći a da nije to ona dobro ispipala, a di će ovi naivni sportaši. Barba Toni bi uzvikne ajme evo je, ka predator, tko joj dade da se primakne toj dici tako blizu, budu traume nosali kao i ja, samo kad se sjetim fra. Angela i njegovih bombončića!



Ima već godina, da je izašao jedan interesantan članak o njoj u inozemstvu, o njenim patnjama pod željeznom čizmom komunizma kasnih 70 i ranih 80 godina prošlog stoljeća u Rijeci. Tata mesar, u doba kad su i penzići redovito još jeli meso, ne znajući kolika opasnost se za njih u tome krije, a ne kao danas gdje žive zdravo, polu veganski. I da žive vječno, pa klinci nikako da dobiju vlastitu stan jer eto sve će biti bolje samo da baba ode. A baba, baba još vesela tipka i na iskrici, ne češe nju ono "da je sve po redu", i da je dida čeka na Mirogoju. To su bila zlatna doba mesarstva kad su mesari imali po dva Mercedesa, jedan 12t. za prijevoz blaga, i onaj putnički, za pokazati, neki bi rekli isto za prijevoz blaga, ali druge vrste...



To je ono doba, kad su oni na sat i pol od Trsta išli redovito do Trsta, u biti oni koji su imali i šušku za to. LJečiti tamo traume komunizma slobodom Shoppinga. Prosto mogu vidjeti tu loknastu djevojku od 10 godina kako na Ponte Rosu, između tezgi prepunih traperica, liže šareni alu poklopac s voćnog jogurta i time liječi svoje traume, koje će je do dan danas pratiti proganjati, dok strastveno grli sportaše. Toga navodno tada nije bilo u tom razmjeru kod nas. Kasnije će otići za Ameriku gdje će početi gutati jogurt, jer to tako u Americi. To je valjda proces demokratskog sazrijevanja.



Bile su to kraj 80 i ja sam počeo otkrivati na svom tijelu promjene, biti svjesniji sebe i okoline, i svih blagodati vremena Ante Markovića. Moga si tada lizati što ti je bilo volja, a domaće a uvozno. Lizao sam ja tih godina a prije podne a poslije podne, kad su roditelji bili ča, u šumarku iznad plaže, tražio si nekako svoju intimu, da ne bi netko isto malo stija. Bilo je to i zlatno doba sladoleda, mliječnoga, ne kao sada ovog od palminog ulja i ostalih kemijskih blagodati zapada. Imao si tada i širok izbor a ne kao sada kad uđeš u Lidl i sve koma. Meni iskreno je ostao u najboljem pamćenju sladoled u slastičarnici Egipat, u centru Sarajeva na kraju ulice Vase Miskina Crnog ili početku sve to zavisi iz kojeg pozadinsko kulturnog kuta gledanja, dali je tamo završavao oksident i počinjao orijent ili obrnuto. O bio je to sladoled od pravih jaja onako po starinski, samo tri okusa skoro pa ista, radila su to tada dvojica braće Makedonaca, pravih Makedonaca, ne ovo što danas poturaju pod Makedonce kad čitaš crnu kroniku. Malo dalje bila je i slastičarnica Dallas, koja je te iste godine salmonelama potrovala pola Sarajeva, najviše turista kojim je tada vrvio grad. Navodno sve zbog nesmotrene konzumacije starih jaja.



Da su se vremena stvarno promijenila, i da više nema tog straha od salmonele među populacijom 99+ , svjedočila je tome do nedavno javno i sama Lambaša, koja je redovito konzumirala stara jaja doma kod Radeljaka, a jadna nastradala od prometne nesreće. Bilo kako bilo svako ima svoje, neki više vole gutat onako američki jogurt , neki pak po naški, pri pregledu skučenog izbora prvo liznuti usne, sumnjam da će se naći dva sa skroz istim željama. Ja sam za sebe uvjeren da nikad više neću naletjeti na onako iskreno sladak sladoled kao te 80 i neke, ostat će evo samo evociranje uspomena, jer sada su modi samo ovi s vještačkim šećerom, gdje pravi karakter ne možeš ni razaznati.





Disclaimer: Blog je u potpunosti fiktivan, i svako povezivanje sa stvarnim likovima je sasvim slučajno i ne povezano, da me se ne bi netko sjetio...

Moji Baba i Dida davno već pokojni su stanovali u jednom malom mjestu, u stanu, zgradi kakve je JNA zidala po cijeloj bivšoj jugi za potrebe radnika u njihovim fabrikama. Zelene katnice s četiri stana, 5 zgrada cijelo naselje, prostrano s jako puno zelenila, koje su svi sam održavši, a ne kao danas, da gledaš susjedu u tanjur i brojiš zrna riže u njemu. A dođe ljeto, i fini škola, nama maloj ekipi se je znalo, pakiraj stvari za vikend ideš Babi i Didi. U unaprijed definiranom rasporedu, znalo se tko na kojem madracu spava jer nas je obično bilo više rođaka. Moja baka iako učiteljica njemačkog jezika obrazovana žena u kraju gdje su tada rijetki znali dobro se i potpisati. Imala je moja Baka divan talenat da iz kafenog toza prorekne budućnost, da je tako navodno prokuburila i rat. Skoro svaki dan negdje u isto vrijeme bi došla Ivka, bogobojazna žena, usidjelica koja mrava ne bi pregazila. Obučena u crninu, što su tada u tom kraju mnoge žene nosile. Ne znam koliko je Ivka imala godina. Isto kao što danas pod silnom šminkom ne znaš jeli ona 15, 25, 35... nisi ni tada lice skriveno pod maramom mogao prosuditi. Došla bi da upita za šalicu cukra ili da ga vrati, kao da joj je trebao izgovor, razlog da navrati. Nama dici bi donijela "kolače" bi rekla. Bili su to obični Kroštuli s puno cukra, da ne pomislite na one kremaste iz Vinceka, a koje bi mi razgrabili dok bi ona čekala da Baba skuha kavu. Ponekad bi imala neko pismo iz Njemačke da joj pročita ali vrhunac bi bio onaj šušur nakon što bi se šalica okrenula. Otišla bio tada Ivka sva sretna i vesela, kao da je sto vila nose. Iskreno ne znam što joj je moja Baba rekla, koju nadu dala! Nikad je nisam o tome stigao pitati, ali mogu si negdje u glavi i mislit. Iskreno žao mi je da nema više moje Bake i toga da negdje odeš po šaku cukra, a dobiješ onu pozitivu i nadu u bolje sutra... E da. Ivka je još prije rata odselila u Njemačku, navodno se tamo i udala. Za nekog gastarbajtera koji je dao oglas u časopis Arenu. To je tada, bila iskrica osamdesetih, koji je spajao naše usidjelice, udovice s "momcima" poznih godina na zapadu. Navodno još koji put došla, nije tu bilo više crnine i tuge koju bijeda rađa. Ivka je ubola Jackpot su govorili. Duboko u sebi vjerujem da u svima nama ima nešto malo Ivkine hrabrosti otrgnuti se iz naših ustajalih života i dati sreći šansu i da kliknuti ovdje naš Jackpot!

Kako starim sve mi je teže naći pravoga Bricu. Nije Brico samo Frizer, koji se svaki put na novo iskušava na tvojoj glavi, da bi mu ti sljedećih 15 dana sjetio sve žive i ne žive ženske rodbine. Pravi Brico je centralna institucija svakog mjesta, kvarta, života. Nekad je baš svaki kvart imao svoga, nosili su zvučna imena kao Mladost, Bratstvo, Borac, obično kao zadruge organizirani, gdje je svako za sebe, a djelom i za druge radio. Dok bi čekao red, dobio bi i kavu, ne onu automatušu već u fildžanu, crnu, s kockom šećera. Svi koji su ikad gledali Smojino Vilo misto, odmah se mogu sjetiti Boria Dvornika, i njegovo neću ja politiku u moju butigu. Ja sam obožavao ići mome Brici, koji su za istinu, bile sve žene. Bez dlake na jeziku, koje su ti znale tvoj DNA, i DNA tvojih predaka, ma tu se sve znalo. U početku samo šišanje a onda i brijanje. U 30 minuta bi dobio pola ure opće kulture, a usput i šišanje. Tu je bilo sve od politike, do lokalnog kurveraja, "a e" bi rekla moja frizerka, tega je bilo po najviše, do najnovijeg vica, tko se rodio a tko odape. Dvaput na mjesec svakih 15 dana. Otišle su moje Frizerke, jedna po jedna u mirovinu, a i s njima duh tih nekih prošlih davnih dana, kad si Brici išao na ćakulu i usput da te ošiša. Ma znaju i ove mlade da te šišaju, ali ne znaju više da briju, barem ne onako po starinski, kao da ne vole svoj posao, ne znam. Tiho je dok te šišaju svako gleda svoja posla, svi smo sada tuđini i jedni drugima stranci.

Za razliku od frizera, zubaru nisi išao tako često, uvijek vedri nasmijani ljudi, gdje shodno radnjama koje rade i nisi mogao nešto u ćakulu ući. Za sat rada, ode kvarat plaće a da ti usna još nije ni došla sebi da bi mogao reći ono pristojno "hvala". Dugo sam kao klinac mislio da poslovica, "svaka ti je zlatna, koja ti za zubima ostane" ima neke veze s njihovim cijenama rada. U 90im kad je bila hiper inflacija kažu da se jedino što se golim okom moglo iz svemira vidjeti je kineski zid i nule na računu od zubara.

Znam ja sada, da ta poslovica nema veze s njima, i da ima onaj vrag u meni, koji mi nekako ne da miru gledam kao u frizeraju samo svoja posla, da ćutim, u nas bi rekli mučim. Tako da glede i unatoč, budem i dalje se trudio ma koliko
me ljudi stavilo na blok ili davalo mi razne nazive, da dijelim svoj pogled na sve, ne samo o fenomenu populacije 99+ kojih na iskrici ima preko sedam tisuća. Sto nema u ciloj Europi ima kod nas na iskrici...

U mojoj firmi Jure ima najmanji tim, njih troje inženjera , svaki dobra priča za sebe ,a od nedavno je Mimi, djevojka na koncu svojih dvadesetih, neupadljiva, mislim da rijetki znaju joj nadimak a kamoli ime ako ne rade direktno s njom. Kako firma želi da smo svi fit, a možda jer je to i direktorima fora, ponedjeljkom poslije posla tko hoće , može na račun firme igrati mali nogomet, i obavezno dobiti jedno piće gratis. Naravno tu ima svakakvih lovački priča na tom piću poslje, a između ostalog vadi Jure mob da mi pokaže koja mačka mu je upravo poslala lajk. Slike ne znaš, koja je bolja, i sve na izvolite. Krupne crne okice s trepavicama da ti može njima brisati prašinu i s gornjih kredenaca u kuhinji. Mislim da je uz njih dobila i ono obligatorno uputstvo da ih ne koristi po vjetrovitim danima bez položenog ispita za skipera. Obavezno je tu i barem deset varijacija Duckface da nisi siguran dali je to posljedica moždanog ili njeno osobno htijenje. Nakon što je mobitel napravio krug za stolom, junački Jure šalje odmah poruku, da kud je baš k njemu zalutala u profil, da se nije možda u nečemu prepoznala. Nakon par minuta dolazi i poruka: ? ovdje Mimi htjela sam samo javiti da sam bolesna i da sutra neću doci na Posao. Onda tajac. Dobro Mimi u buduće pošalji mail. Svi su od tada mnogo više pažnje poklanjali Mimi, prosto su je vidjeli sada s drugim, punijim očima. Iako je ženama ta vizualna transformacija jednostavna, pitam se, da dali se time i karakter osobe mijenja ili je on i dalje isti kao i prije, u biti dali je moje poimanje tog karaktera već od starta bilo krivo? Mislim da smo posebno mi muški slijepi prepoznati prave karakterne crte neke osobe i da je ženski rod tu blažen, Bilo kako bilo, budite oprezni gdje i kamo ostavljate OnLine vaše slikice, da i vi ne biste dobili poruku od kolege da je bolestan i neželjenu pažnju na poslu....

Sljedeći post možete birati između Kolinde koja liže i opet jedno od mojih sjećanja na dida i babu....

Ja valjda spadam u one gdje doma kad bi došlo do jezične zavade je sve počinjalo i završavalo s rječnikom Bratoljuba Klaića. Rođen u Valpovu kao Adolf Klotz u dobu prije vlakova bez voznoga reda koji će za uvijek promijeniti etnologiju Slavonije. Naravno da mi Klajić danas nije bio pri ruci ali sam uspio naci jedan drugi izvor za moje goruće misli što se sve skriva iza riječi Babuskara.



Babuskara

Babuskara (sin. Babetina) je zapravo baba (može biti i muško ali i ne mora) sa specifičnim psihofizičkim sposobnostima koje su po pravilu vrlo iritantne osobe, a shodno tome ih možemo podijeliti u nekoliko kategorija:



A: babuskare sa sposobnošću Atlete

B: babuskare iz susjedstva

C: babuskara iz obitelji

D: babuskare službena lica

E: babuskare na iskrici



Primeri:

A: Kako prepoznati ovu kategoriju? U koliko iz autobusa vidite babu koja brzinom Karla Luisa trči za istim, a po ulasku u autobus vam se bahato obrati sa: "deder da mi ustaneš, operirala sam kičmu" to je sigurno babuskara A kategorije. Ja bih još dodao kad se nešto besplatno dijeli, kao Ledo sladoled, pregazi red djece i prevrnuti cijeli štand da dobije svoj King na štapiću



B: Ova kategorija babuskara može da bude vaš kronični problem u životu. Po pravilu ove babuskare su obavezni deo sastava kućnog savjeta. One žive u vašoj bližoj okolini, nadrkane su od 5 ujutro do 9 uvečer, zezati se s njima znači zezati se s murijom.



C: Treća i možda mnogima bolna točka u životu je upravo ovaj tip babuskara, po nekim statistikama to je obično očeva majka. Ove babuskare vrše mentalni genocid nad cijelom obitelji. U stanju su da godinama i godinama, znajući da od njih sve zavisi, koče i sprečavaju unapređenje kvaliteta života svojih najbližih, a gotovo uvijek iz neobjašnjivih razloga i njima samima. Najčešće se ovo odnosi na pravno-imovinska pitanja, prodaje/preprodaje stanova i sl. Imaju, ali novce ne daju ili govore da nemaju, a zna se da imaju, u svakom slučaju ne daju.



D: Jedna od najiritantnijih kategorija. Nalaze se u poštama, studentskim službama, u obliku medicinskih sestara i sl. Nadrkane su do te mere, da ih možete bez problema prepoznati, a da ne progovore. Zanimljivo je kod ovog tipa babuskara, da imaju specifičan način šminkanja i oblačenja, koji se može okarakterizirati kao ekscentričnost, a što vas dodatno uzjebe kad ista treba da vam obavi posao za koji je plaćena.



Ovaj gornji dio sam ukrao sa stranice Vukalija. com i kao pošteni i nedovoljno poštovani član akademske zajednice, i da me neki ne bi optužili za amaterstvo, krađu, niske povode i slično navodim izvor.



Kao što se da zamijetiti točku "E" nisam opisao i neću, a vjerujte mi toliko Alegorija mi je prošlo kroz glavu da bi tipkao još dugo, jer donekle i sam postajem dio te skupine što me plaši. Ja za te svoje misli volim reći "toliko glasova u mojoj glavi, ali beštije ni jedna da ti kaže brojeve danas za loto". Tako da, danas kada postajem bolja osoba, bolji bloger, dajem svoju časnu blogersku riječ, da se više neću prepustiti niskim emocijama, da ću pisati opet neki meni bitnim temama. Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo na iskrici, i ideje za koje se borio drug Tito. Da ću cijeniti sve ljude svijeta, koji žele slobodu, ljubav i mir!

Tako bi iskreno i od sveg srca volio da ne krenu sada opisi što je i tko je "babuskare na iskrici " nego da idemo svojim putem, petak je, vikend kuca na vrata. Ja s iščekivanjem čekam da vidim kakve su te palačinke u Brkate zmije. I da ne gušim Blog, za na večer poslije 18:00 sam vam pripremio priču o Mimi, nešto o čemu se dugo smijem i žarko želim s vama podijeliti.

Moj djed je bio strastven ribolovac, osnivač lokalnog ribolovnog društva, njegov tajnik, borac za prirodu i dosta tog još, dok to još nije postalo moda. Shodno tome bilo je i meni suđeno, prosto predisponirano, da prođem sve od pionira, starijih i mlađih omladinaca, a sve u misiji da ni slučajno ne obrukam didi obraz. Mog djeda već evo dugo nema, ali su ostale divne uspomene, na zajednički provedeno vrijeme u iščekivanju da nešto i zagrize. Dosta je bilo tu razne ćakule o ribi, pošalica, ali i duboko umnih poslovica koje je iz rukava sipao kao da ih je taman negdje pročitao. Jedna je baš prigodna, kao za ovaj blog skrojena a i on ju je volio i često koristio. "Žene veli će u tebi uvijek da nađu neku grešku, neku manu osim ako nisi neka teška budala, onda će bezuspješno da tragaju za nekom tvojom dobrom stranom. Da se ogradim odmah od dobronamjernih komentara, ja za ovo piskaranja ne dobih nikakvu lovu, ma ni hvala. Radim to eto da mi vrijeme mine, dok me je volja i dok mi je čejf. Preporučio bi i drugima da se okušaju nešto smisleno napisati, mjesto da kude tuđe. Naslov nije moj, njega sam copy paste od našega nam Sanadera da ne mislite da bi moj dida ikad tako nešto rekao..

Iskrica je po meni rijedak fenomen gdje tri skupine osoba mogu relativno mirno za usporedbu s vladom i predsjednikom kohabitirati.
Prva skupina su oni sa svojom ili češće tuđom slikom, gdje je se u kutu vidi da su još slikani sa starim aparatima s datumskom oznakom gdje godine počinu s 19 nešto , gdje se prepozna blještavilo odraza skenera na kojem su digitalizirani, provučeni kroz mnoštvo filtera, pa kad se te osobe i dogovore za kavu, u praznom kafiću jedna drugu ne prepoznaju, o tome možemo redovito na postovima svjedočiti. Druga skupina, kojoj i sam pripadam nema sliku, mnoštvo iz privatnosti, mnogi iz multi-profilnosti (kao moja Sanjica iz prijašnjeg bloga) , ili zato što im u profilu stoji da su savršeni i menadžeri. Da ima tu i onih u sretnom braku, gdje onaj drugi sretnik ni ne zna svoju sreću.
Osnovno pravilo za te dvije skupine, tko do sada to nije naučio, da prva i druga skupina si ne pišu međusobno! Bilo to jer druga skupina ne zadovoljava vizualne kriterije prve ili prva ne zadovoljava intelektualne druge. Ima tu teorija mnoštvo i neću ulaziti u njih.
Ja bih se posvetio našim najmilijim doajenima iskrice. Iako u našem Hrvatskom društvu sudjeluju u zanemarljivo malom broju, mislim da su 243 ukupno na nas skoro 4 Milona Hrvata, od kojih većina ni ne posjeduje vlastit telefon a kamoli internet. To su naši 99+ godišnjaci, mnoštvo od njih pamti iskricu još sa ISDN modemom, nasukani ovdje kao stara trabakula, izloženi stalnim dolascima i odlascima, te uvijek spremni da vam nešto dobro namjerno odbruse u komentarima. Neki zli jezici bi rekli da su već davno odustali od pronalaska svoje srodne duše, ako takva i postoji. Mene su učili da sa starijima ophodim uvijek sa strahopoštovanjem, je se nikad ne zna kad ti se kao utvare mogu u snu prikazati, pa ću ostati u ovom blogu bez metafore na kraju a vi si sami svoje zaključke donesite.

Ima nas još par iz preddigitalnog doba koji znamo zalutati na kiosk i kupiti dnevne novine, ili se onim u obližnjem bircu zabaviti. Mislim da se možemo složiti da svatko ima svoj način kako i od kud čita novine. Neki krenu od kraja, neki od crne kronike, rijetki od kulture ili politike. Moj stari bi vazda krenuo od osmrtnica, zvao je taj dio svojim termin kalendarom. Ponekad bi samo skočio i uzviknu da kasni, ali pravilo je bilo da na glas pročita sve od imena, ožalošćenih i što sve stoji na toj maloj čitulji, uz obligatno čuđenje njega i majke, "ajme pa bio nam je susjed tako mlad čovjek". Naravno novine rade krug svi gledamo sliku. Ne znam koliko vas uopće čita osmrtnice, ali da čitate zamijetili bi jedan rijedak fenomen, da na slikama nema starih i bolesnih ljudi svi u top formi. Navedenog susjeda sam jedva prepoznao na slici, mislim da je tada još radio u Uljaniku i tek dobio onu trajnu osobnu. Taj fenomen vam je nešto kao kad gledate noću u zvijezde, za vas je ta slika sad realna aktualna, mada je pitanje dali te zvijezde uopće još postoje jer svjetlosti ipak treba dosta vremena da prevali te ogromne daljine. Kada uđem tako u razne profile kao susjede, Nike i sličnih gdje vam se sredovječne žene smješkaju osmjehom iz svojih ranih dvadesetih, ja se odmah sjetim osmrtnice moga susjeda iz novina, i da valjda to tako treba biti, da ga pamtimo dok je još bio u najboljoj formi...

U 90-ima je bio jedan vic vrlo popularan u Zagrebu. Bilo je to doba svakodnevnoga mijenjanja imena ulica, gdje više nitko nije znao tko u kojoj ulici stanuje. Vic je radio o Moši Pijadi, velikom narodnom Heroju o kojem su već tada rijetki išta znali, osim da je imao svoju ulicu u centru Zagrebu. Uglavnom dolazi navedeni Moše pred Svetog Petra, da uđe u raj. I vrti Pero knjige ali Moše nigdje nema, ni dobar, ni loš, jednostavno ga nema. Kako nema Moše će, de vidi da nisam možda pod: Ribnjak, Ksaver ili Medveščak.


Ne znam kako vi ostali, ali kod mene obično sve biva po nekom ustaljenom redu, da sa nekim pošteno započneš dopisivati, pa se to otegne, pa nema tebe koji dan, pa nema nje koji dan i piši propalo, a mogla je baš ona biti moja srodna duša za kojom moje tužno srce vene. Tada ja znam kao zadnju slamkicu spasa, ostaviti svoj iskrica Mail da mi se javi ako želi na google Chet. Ono da se ne loviš tu i ne gubiš nit, a kad je sve tako bajno počelo. I bio sam tako sad na godišnjem, na mojoj maloj verandi, u daljini gledao more, kad stiže poruka: ovdje Sanjica , pisali smo neki dan na Iskrici, moj profil je "poznat autoru" pa da se javim. Ja na iskricu, tog profila nema u dopisivanju. Ja joj pišem, jeli sigurno taj profil, da se nikad nisam tipkao s tim profilom. Od tada muk i tajac.


Iskreno ne znam jeli ikad Moše uspio ući u Raj, ja bih samo poručio Sanjici da je sve ok, da ima gorega, bila ona sad Ribnjak, Ksaver ili Medveščak.