U potrazi za pitanjem?

Mislim da sam blažen što ljeti ne moram razmišljati kuda pojti. Ideš tamo di si uvijek išao, nastaviš tamo di si tako reći jučer stao. Kao never ending story. U glavi stih Grdovića: Tu su moji didovi davno sidro bacili, mene vezali. I je veže se čovjek za tu ljepotu, za mir, balote, i da ljude. Mala uspavana mjesta imaju tu sreću da imaju još onu konobu, di se lokalci okupljaju, di te ne gledaju krivo, što si uzeo samo kafe, pa poslije uz bijelo vino i malo mineralne odvalio dvi i pol ure za istim stolom. Ljeto je tek krenulo, olimpijada na TV i novinama, i uvijek je nekako, negdje tu i ona. Punašna gospođa u kasnim pedesetima, kojoj ni brzi nogometaši nisu uspjeli pobjeći a da nije to ona dobro ispipala, a di će ovi naivni sportaši. Barba Toni bi uzvikne ajme evo je, ka predator, tko joj dade da se primakne toj dici tako blizu, budu traume nosali kao i ja, samo kad se sjetim fra. Angela i njegovih bombončića!



Ima već godina, da je izašao jedan interesantan članak o njoj u inozemstvu, o njenim patnjama pod željeznom čizmom komunizma kasnih 70 i ranih 80 godina prošlog stoljeća u Rijeci. Tata mesar, u doba kad su i penzići redovito još jeli meso, ne znajući kolika opasnost se za njih u tome krije, a ne kao danas gdje žive zdravo, polu veganski. I da žive vječno, pa klinci nikako da dobiju vlastitu stan jer eto sve će biti bolje samo da baba ode. A baba, baba još vesela tipka i na iskrici, ne češe nju ono "da je sve po redu", i da je dida čeka na Mirogoju. To su bila zlatna doba mesarstva kad su mesari imali po dva Mercedesa, jedan 12t. za prijevoz blaga, i onaj putnički, za pokazati, neki bi rekli isto za prijevoz blaga, ali druge vrste...



To je ono doba, kad su oni na sat i pol od Trsta išli redovito do Trsta, u biti oni koji su imali i šušku za to. LJečiti tamo traume komunizma slobodom Shoppinga. Prosto mogu vidjeti tu loknastu djevojku od 10 godina kako na Ponte Rosu, između tezgi prepunih traperica, liže šareni alu poklopac s voćnog jogurta i time liječi svoje traume, koje će je do dan danas pratiti proganjati, dok strastveno grli sportaše. Toga navodno tada nije bilo u tom razmjeru kod nas. Kasnije će otići za Ameriku gdje će početi gutati jogurt, jer to tako u Americi. To je valjda proces demokratskog sazrijevanja.



Bile su to kraj 80 i ja sam počeo otkrivati na svom tijelu promjene, biti svjesniji sebe i okoline, i svih blagodati vremena Ante Markovića. Moga si tada lizati što ti je bilo volja, a domaće a uvozno. Lizao sam ja tih godina a prije podne a poslije podne, kad su roditelji bili ča, u šumarku iznad plaže, tražio si nekako svoju intimu, da ne bi netko isto malo stija. Bilo je to i zlatno doba sladoleda, mliječnoga, ne kao sada ovog od palminog ulja i ostalih kemijskih blagodati zapada. Imao si tada i širok izbor a ne kao sada kad uđeš u Lidl i sve koma. Meni iskreno je ostao u najboljem pamćenju sladoled u slastičarnici Egipat, u centru Sarajeva na kraju ulice Vase Miskina Crnog ili početku sve to zavisi iz kojeg pozadinsko kulturnog kuta gledanja, dali je tamo završavao oksident i počinjao orijent ili obrnuto. O bio je to sladoled od pravih jaja onako po starinski, samo tri okusa skoro pa ista, radila su to tada dvojica braće Makedonaca, pravih Makedonaca, ne ovo što danas poturaju pod Makedonce kad čitaš crnu kroniku. Malo dalje bila je i slastičarnica Dallas, koja je te iste godine salmonelama potrovala pola Sarajeva, najviše turista kojim je tada vrvio grad. Navodno sve zbog nesmotrene konzumacije starih jaja.



Da su se vremena stvarno promijenila, i da više nema tog straha od salmonele među populacijom 99+ , svjedočila je tome do nedavno javno i sama Lambaša, koja je redovito konzumirala stara jaja doma kod Radeljaka, a jadna nastradala od prometne nesreće. Bilo kako bilo svako ima svoje, neki više vole gutat onako američki jogurt , neki pak po naški, pri pregledu skučenog izbora prvo liznuti usne, sumnjam da će se naći dva sa skroz istim željama. Ja sam za sebe uvjeren da nikad više neću naletjeti na onako iskreno sladak sladoled kao te 80 i neke, ostat će evo samo evociranje uspomena, jer sada su modi samo ovi s vještačkim šećerom, gdje pravi karakter ne možeš ni razaznati.





Disclaimer: Blog je u potpunosti fiktivan, i svako povezivanje sa stvarnim likovima je sasvim slučajno i ne povezano, da me se ne bi netko sjetio...

A kakav je taj američki jogurt?

Volim sladoled a i druge mliječne proizvode, pa bih se rado informirala.

Strah me robije ako budem ulazio detaljnije u opis američkog jogurta...

Nemaš straha, samo lijepo pitam.

A pogotovo ne od robije.

Budemo recepte kasnije izmjenili, za sve ima svoje vrijeme, zar ne...

puno je aditiva, slažem se.
lijep tekst, konačno imamo nekoga da vrijedi pročitati, a ne samo trla baba lan da joj prođe dan

Eko,
https://postimg.cc/cgfzz95x

Ona to radi opeklina stavila na kozu, ovaj je hercegovački, slično je to američkom

Kud baš Seve, imaš duha:-)

Svojedobno je postojao sladoled u kornetu naziva Severina.

Evo slike tog sladoleda.

https://i.postimg.cc/rs9tTsby/SS.webp

A ovdje je i mini videoclip gdje Seve reklamira jedan drugi sladoled.

https://youtu.be/sDYdl8wtTWI?si=LxgzK2fkD0Co_9az

A inače, bio si u Americi?

Nisam, Europa, Sj. Afrika (Magreb), Bliski Istok, po principu odeš i zapneš barem godinu dana...

Zanimljivo, recimo zemlje Magreba.

Sigurno imaš zabavnih dogodovština.

To si išao poslovno ili kako?

A gdje si bio po Europi?

Mene su moji već sa 6 godina počeli vući za sobom, pa tako imam neku prednost od drugih. A onda i sam kreneš tražit neku sreću vani.