U potrazi za pitanjem?

Kad odrastaš u istarskoj provinciji, pomiriš se da imaš dva busa u jutro i dva popodne do grada. Prvi radnički, drugi školski. Kako je drugi bio prekasno da bi stigao na praksu nije bilo druge nego cik zore s radničkim do Karoline podno Arene. Tada u Puli nije bilo puno lokala koja su već u ta doba radila. Bio je jedan prekoputa Uljanika i Televizija preko puta propalog Varteksa sada Müller, na križanju pet pješačkih puteva. Televizija je bila poznata po tome da si stajao u izlogu, naslonjen uz mali šank, tako da je mogao svako vidjeti tebe a i ti njega, a ako si se spuštao ulicom Božidara Adžije imao si osjećaj kao da gledaš u mali TV ili je sve vani bilo kao tv dok si ti unutra pio kavu, bio je to Big Brother onih godina.

Unutra stalna muška ekipa, koja je drmala po koju kratku uz kavu prije nego što bi išli svako svojim putem na posao. Da tako je to nekad bilo prvo ljuta pa na posao. Iako je cik zore tu je uvijek neko prošao. Iako svako zakupljen svojim, svaki put kad bi prošla neka ženska, bi krenula opća rasprava, pogotovo ako bi bila neka koju nitko ne zna, pa nije bila skoro na tapeti.

Kvarat do sedam da si uru mogao po njoj ravnati prošla bi Dolores, u laganom lepršavom kaputiću, raspuštene tamno crne kose, koja je isto lepršala na vjetru. U Televiziji bi bio na kratko nastao tajac da si mogao osjetiti klepetanje njenih štikli od kamene ploče dok je žurila ka tržnici. Da je Giuseppe Tornatorea prije snimanja filma Malèna svratio barem kratko do Pule, i vidio lipotu naše Dolores, bi njegov film sigurno osvojio Oskara a ne bio samo nominiran.
Mislim da sam tada od Barbe Toneta prvi put čuo pojam repova i kako se njeni repovi vuku preko cijeloga grada, od zavoda za socijalni rad preko općinara i sudaca, do Pulskog zatvora gdje joj je muž. Obiteljski nasilnik na opetovanom "hlađenju". Rekao je i da za njom jure toliko njih kvazi dobrotvora da joj pomognu da pred njenim stanom bi trebalo uvesti semafor.

Završila je moja praksa, ma cijela srednja, a time i gradske priče o Dolores. Dok je nisam opet sreo na jednoj sahrani. 30 godina je pasalo, i dalje kosa leprša, vedra nasmijana. Navodno su ona i moja susjeda bile zermane, rodice a da nisam ni znao. I dok čekaš i da ne pitaš, Dolores je tema. Saznao sam da je jednom nakon što je opet dobila batine utekla u Italiju kod tetke, da se je rastala, da je tamo čuvala godinama neke starce dok joj jedan nije ostavio sve. I da i sada rijetko dođe eto na sahrane i to.

Sjetim se često Barba Tonetovih repova, i kako nas oni cijeli život proganjaju, kako im kao sudbini ne možemo pobjeći. Svako ima svoje tumačenje tih repova i nisu za svakoga repovi, repovi. Kad bi sam morao ih opisati bilo bi to svako opterećenje recidivima prošlosti koji te ometaju u normalnom životu. Ne završeni emocionalni i materijalni odnosi koji kao duhovi bdiju iznad nas i unose nemir.

Ne znam kako je vama ali ja kad kliknem neki profil uvijek se pitam, ima li tu repova, ne završenih odnosa...

prošlost poklanja nestvarne slike

Možda, ali što sam stariji, nekako prošlost biva slikovito vidljiva. A valjda ima i gorega...

ako je slikovita valjda je i vidljiva.
horizont je mjerna jedinica za radnju zvanu pogled,
tj koliko ti pogled seže na skali od 1 do 10.

I horizont ima index 1-12.

Mene kod klikanja profila mući pitanje da da li su to primjenjive konveksne i konkavne hiperbole!