HIPOKRIZIJA

Rekla sam ti da ti to ne možeš! Ali, uvjerio si me da možeš, povjerovah ti? A ne možeš! Iako si mi danas rekao; volim te! Ali, ja tebe moram voljeti manje, kako bi ti mene volio više! Kako je to sve deja vu! Nestaješ! I što znače oni naši dodiri zbog kojih smo oboje poludjeli ko kakvi mladci? A skoro nam je stopedeset godina zajedno. I čemu sve to? Čemu opet nada da bi moglo biti? Čemu čežnja i želja. A onda i najmanji znak sumnje razdire, razara. Čemu to? Nije vrijedno? Tolike ljubavi su prošle, barem u mom slučaju. Tvojih jedva da je bilo. I kako onda možemo nas dvoje zajedno? Ja koja sve znam kako i zašto i zašto ne, a ti koji samo sanjaš i misliš kako je to samo tako. Poželiš i pomisliš i događa se! A opet, kako zaboraviti one dodire, onih tjedan dana raja? A kako pak živjeti s tim. Ti toliko toga moraš, ti ne možeš, ti si sužanj i dužnik a ja slobodna ko ptica. Iako, pitanje je koliko dugo? Stropoštat ću se jedan dan samo tako. Zatečena onim od neki dan, naprosto znam da mi je svaki dan poklonjen i da ga trebam živjeti. Ja ništa ne moram, jedino što je moja želja moranje. Ljubav je imperativ još uvijek u mom životu. Dokle? Čemu? Kome? Voljet ću te manje. I da nije onih kozica od utorka, možda bi ovo bio i kraj? Jer, sve sam to već prošla toliko puta. Stand by? Ne neću, ne mogu, ne želim. Što želim? Tebe, ali takvog kakvog te nema. Tvoji križići i kružići su tvoj život. Isprva bijeg, ali kada se bijeg pretvorio u život, niti sam ne znaš. Što ću ti ja! Moja famozna rečenica koju opet ponavljam! Ti ne znaš što bi samnom, ja s tobom ne mogu to što hoću i želim. Kako dalje? Ima li još? Tebi se otvara novi svijet kakav si sanjao, a ja zatvaram knjigu iskrica! Nemam više niti volje niti snage. Osim možda ovako, noću se iskradem od same sebe i pišem ovdje. Ko neki tat, pred samom sobom? A suze? U stvari, ne znam zašto cure. Možda zbog svega što bje ali više zbog toga što nije. Niti bilo niti će. Pa zašto onda. Koji je smisao? Nema ga. nemogućnost izbora i uzaludnost trajanja, upravo tako moja ljubav već desetljećima traži ko ukleti Holandez. A mislila sam da su drugi taj. Ja lutam morima tih ljubavnih bespuća tražeći sebe…tebe. I nađem. Avaj, bolje da nisam. Ti ne možeš disati, ali možeš neki naš trenutak u hipu zamijeniti za neki drugi, toliko važan? Kažeš, da ti se javim svaki put kad pomislim na tebe, stalno bi ti zvrcalo! A onda ne nazoveš niti pošalješ poruku cijeli dan. Tko je tu lud? Ja, koja očekujem i nadam se. Da, voljet ću te manje, a onda ću i prestati. Nemaš pojma koliko sam uspješna u tome da kad uprem sve svoje snage, volim manje! A onda mogu i otići. Kažu, kad nekog voliš, trebaš ga pustiti. Ja trebam u stvari pustiti sebe, jednom zauvijek! Vrijeme je da se krene na drugu obalu, gdje nema mostova, brodova i ostalih pomagala kako bih došla k tebi. Jedino što moram i mogu, plivati k sebi. Bauljam od godina i zala koja su me strefila, kamo li još da bauljam zbog tebe i nas. Nismo mi više za to. Lazanje s kozicama će biti dobre, nas dvoje malo manje. Pitam se čak čemu da ti sve kažem? Možda bolje da prešutim i učinim taj skok ko onomad Lj. Tadić u Marinkovićevom Kiklopu. Strujni luk koji spaja, razarajući. Zašto je ljubav tako bolna čak i u ovim godinama? Možda jednom, kad nađeš vremena, ovo i pročitaš? Al, nemaš ga pa vjerojatno nećeš. Na koncu, pišem radi sebe u neko gluho doba, ponoć će za tili čas. Uvijek su mi ova vremena bila potaman. No, sredila sam život i svoja noćna bdijenja i pisanja. Nema više ničega. Sve je prošlo. I tako je dobro. Stari ljudi ionako uvijek plaču bez razloga, jer ionako je sve prošlo. Jedino su im suze ostale, a treba i njih potrošiti. Nije pesimizam, čisti realizam, i to onaj Zolin! Jebene riječi uvijek su mi išle, ali sugovornici malo teže. Skoro pa nikako. Pa ipak, bilo je dana i godina kada sam mislila da imam kome reći, da ima tko čuti. Neki dan si mi rekao, piši i dalje. To ti treba. Možda. Ne znam više uopće što mi treba, jer mi ništa ne treba. Sve što mi je ikad trebalo, treba mi i danas. A toga nema, niti je bilo. Biti bez trebanja je pravo trebanje! So, farewell my dear friend!