HIPOKRIZIJA

Kao što nakon grmljavine, sijevanja, kiše, vjetra…jednom rječju oluje širokih razmjera pogledom obuhvatimo svo to zbivanje koje mine, tako i ljudske oluje iznjedre mir! Cijeli život jurimo za nekim svojim snom, stalno opjevavamo neke kraljice i kraljeve svog života, stalno težimo i želimo. Ponekad ostvarimo, ali uglavnom ne.

Još iz onog djetinjstva iz kojeg nosimo traume ljubavi koje nije bilo a toliko smo je bili željni, do gubljenja i stjecanja tokom skupljanja sebe i svojih ostataka….što po radnim mjestima, što po vrtićma i školama, što po raznim bespotrebnim i iscrpljujućim raspravama tijekom bračnog ili nekog sličnog života…nosimo to sa sobom! Rijetko ispustimo te zavežljaje. Često vitlamo njima oko sebe ne bi li zgađali nekog koga smatramo odgovornim?

Ali, u stvari nema drugih krivaca a niti zaslužnih osim nas samih! To su naša očekivanja! Ona su zaslužna i odgovorna za sve. Sva razočaranja, sve suze, sve bjegove i povratke. Mi smo ti koji ne „valjamo“. I uglavnom se ne možemo mijenjati. Možemo samo preživjeti ovakve oluje i nakon njih se osjećati…mirno! Zadovoljno. Prazno! Je li ikome praznina bila lijepa? Uglavnom nije, težimo punini, a onda nas punina rastače, razapinje, propinje i nokautira! Pa i nadalje joj težimo.

Ja tako na proplanku svog života nakon jedne oluje koja je trajala kratko u proljeće, ali snažno, nikad nisam očekivala da će me zateći slijedeća, ko ovaj Boris, snažna i razorna! Zemlja je natopljena kišom (suzama), vjetrovi su otpuhali sav smog i plinove koji guše, munje su popalile svu „suvad“ od suhog granja, lišća…svega trulog i uvelog. I takva umivena, sjedim tu pokraj sebe i osluškujem. Valjalo je to i zapisati. Ne želim ništa, ne želim nikog, nemam ništa, nemam nikog. Hm..iluzija nemanja za razliku od iluzije imanja! Upravo živim jednu iluziju „imanja“. Dokle?

Živim ju punim plućima, ali ta punina znači i puninu stradanja. Mnogi su to toliko bolje od mene opisali, napisali…pa ipak, meni moje riječi služe.
Koliko jučer, opet sam željela, htjela, smjela…ali to me neće odvratiti od još! Jesam li štogod ipak naučila u ovoj potonjoj oluji svog života? O da, ne mogu nadoknaditi sada i ovdje, ubuduće, sve što je trebalo biti a nije. Jer nikad niti neće. Što ne znači da opet ne želim, snažnije nego ikad i jako svjesna da nije moguće ovo ne željeti. Izašla je „ljutnja snova“ i makar ne bilo više ničega, ovo vrijedi doživjeti i živjeti.

Nema ljutnje, one prema sebi i zašto si to dopuštam. Niti snova niti ljutnje, jer živim san a ljutnja će doći post festum? Hoće li? Možda sam dovoljno stara da će ova oluja koja sada hara mnome jenjati…minuti…i pretvoriti se u blagi povjetarac koji mrsi kosu i ljubi mi vrat, dira mi tijelo kao da sam prva i posljednja! Jesam li ikoja?

Ali, da sam imala san i živim ga s tobom, jesam. Koji sam i sanjala nekoć, nešto. Sada sam se probudila i nastavljam živjeti snove. Dokle? Hoćemo li dati odgovor? Il sa štitom il na štitu, ovaj put kao zadnji put.
S tobom!
Stojim tu pred sobom i tobom! I samo mi pada na pamet Puškin i njegova pjesma

„Trenutka još se sjećam“

Trenutka još se sjećam sjajna
Kad preda mnom se ti pojavi
Ko priviđenje, kao tajna
I ko ljepote genij pravi.

Kad tuga sve mi skrha nade
A kinjile me strepnje tašte
Tvoj nježni glas mi pjevat stade
I lik tvoj sanjah na dnu mašte.

No, doba minu. Vihor snježni
Raspršio mi sne i strah
I predah ja glas tvoj nježni
I lik nebeski zaboravu.

Polako su se vukli dani
U zabiti, u zatočenju.
Bez zanosa, bez suza ranih
Bez nadahnuća, nalik mrenju.

Ali stiže duši probuđenje
I opet mi se ti pojavi
Ko iznenadno priviđenje
I ko ljepote genij pravi.

I kucat stade srce vruće
Nov život u njemu maha uze
I opet plamti nadahnuće
I ljubav sja, i teku suze!

Opet me pohodila ljubav, zgromila čak! Čime sam to zaslužila? Ili je samo Desankina Strepnja u pitanju, pa stoga…ne znam…da li da ju želim il ne želim?
„Strepnja”

Ne, nemoj mi prići
Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići
Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići
Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.”

Prišao si mi, molim te…priđi mi bliže i nemoj nikada otići. Ako ja odem, nađi me i stavi mi neke okove, možeš i u kavez, ne znam što bih sa svojom slobodom dugo već? Možda poslužim nekim gledateljima da vide kako izgleda sapeta ljubav i nauče…. ne voljeti?

ABBA

Link