HIPOKRIZIJA

(alfred krupa)


Jeste li znali da coca cola spašava život? Svaka takva neka epizoda počne iznenada, bez neke najave, bez nekog razloga, barem ga ja nisam mogla dokučiti nikad?

Helena, Jarun, kava, šetnja krasnim jesenjim danom…. fina teletina ispod peke sa nešto dodataka od pekarskog krumpira, salate i svega deci vina. Nisam spavala cijelu noć! Zato je sve bilo nategnuto i jedva sam čekala doći doma!

A onda, iznenada počinje epizoda! Najprije krene sa 4,5 pa se strmopizdi (strelica pod 90 stupnjeva prema dole) na 4,1…pa zvoni alarm. Prva pomoć kreće sa coca colom, ali ništa? Onda kreću voćni šećerni bomboni! I dalje strelica juri prema dolje i staje na 3,9?

to je već pomalo panika i vrijeme za pripremu glukogana! Ali nedam se, još coca cole, još voćni šećerni! I mozak razmišlja, jedna kćer je tu negdje, druga je došla isto tu poradi neke svadbe i jedva da je par kilometara od mene. I tzv dragi je tu blizu, čak niti 200 metara od mene. A ja sama! I sama se nosim sa svojim colama i sladostrašću!

Nemam ja nikoga. A nekako oće to zadnje vrijeme. Krenulo me. Šaka tableta svaki dan (kažu dok me ne prime pod svoje i dok ne očiste te plakove oko srca)! Sva sreća da razlikujem boje, gotovo dugine boje! Ujutro, jedna velika bijela (nije psina ali nije ju lako zgutat), potom dvije roze. Sliče, ali nisu iste! Potom jedna mala zelena. A onda opet jedna bijela. Za kraj ostavljam jednu malu u obliku srca. Čak je i prepolovljena na pola, ko srčeko kad ga nekom poklonimo. Što znači da se može piti i pola, ali ne u mom slučaju! I to je doručak! Potom slijedi ručak tek sa jednom, a za večeru, jedna žuta i jedna rozita!

Da ih nije, skoro da ne bih znala koji je dan…jer na svakoj kutijici piše dan…ponedjeljak, utorak….do nedjelje! Sve kako bi to srčeko moglo prebroditi samo sebe! I tako već danima. Sam si ko prst! Iluzija da imaš nekog kad ti treba me davno već napustila! Ok, ima nešto prijatelja oko mene, valjda bi i djeca uskočila da se mora, ako ništa spremit me na neki počinak? Ali, nije baš neki dobar osjećaj kad se tako moraš boriti sam sa sobom i posljedicama života! Znam, svatko ima svoju „coca colu“ koju prigrli kad mu dođe stani pani. I uvjerila sam se da je slaba utjeha imati stalno nekog tko može biti uz tebe a opet ne biti tu kad ga trebaš, već te gleda kako bauljaš umjesto da uskoč?.

To je još gori osjećaj nego li ovaj kad ga nemaš! Pa ipak, lijepo bi bilo nekom biti bitan, nekome biti tu da ti bude tu! Godine koje dolaze ištu sve više takvo bivanje a sve manje snivanje. Ali, ne prodajem snove samo tako za neku čašu vode, pa niti cole! Jebeš život, trajala sam dok sam mogla. Sada i nije bitno, iako je možda i najbitnije. Usudila bih se čak reći, da nikad nije bilo bitnije imati nekog kraj sebe…nekog svog tko te voli, tko želi biti tvoj. To the end. U međuvremenu smo na 8 libri! Dobro je, pišem čak o tome. Možda će najzanimljivija priča biti ona koju neću niti uspjeti ispričati?

ha ha evo jednog prigodnog teksta na temu trna u dupetu...od prije sedam ljeta koji mi se i danas čini...potaman!
pa kažem ja:
dijelim ovo i danas, jer što rekoh ne porekoh...više nisam član grupe ateisti i agnostici...pomalo napuštam sva ta sranja zvana "društvenog angažmana" nas šačice ljudi dok ostali bleje! nije važno jesu li to koncerti h. bešlića ili neka druga "važna" događanja u metropoli. dotična se poseljačila da bi joj pozavidio...oblomov i njegove mrtve duše ili koji god ruski romantičar! ili možda "naša" a u stvari nušićeva gospođa ministarka. anyway, živjela sekularna država pa makar se prostirala od moje jedne sobe do druge. tu mogu prosvjedovat do mile volje...kako protiv tako i za! možda je mom cinizmu (zar opet) pridonio jedan dobar film kooji sam upravo odgledala i nekako se zapitah: iako sam...divna, krasna, pametna, lijepa, obrazovana, emotivna, topla, nježna..ipak, da li sam...pain in the ass?normalno, ne tražim svađu već samo govorim istinu! a istina uglavnom boli, ako si nepažljiv! a jesi. dobro je znati da si trn u nečijoj (bilo čijoj) guzici. znaš akko ga izvadiš, da rit ostaje i nadalje za brisanje. jer, čemu bi služio život kad ne bismo brisali rit...sa svim što je za obrisat? imam dva zahoda pa je papir uvijek pri ruci. i znam da ću ga uvijek trebati ne toliko za svoja sranja koliko za tuđa. danas je bio zaniljiv dan, pričala sam sa bivšim, očijukala sa budućima...a "sadašnjeg" sam poslala u kurac! baš napredujem. kao trn u guzici...bitno je samo naći neku rit koja bu kad tad došla na šekret! toliko na temu paina i petka. kao i svega na PP! a može i PM! PM je ipak bolji kraj od...riti, kamo me opet poslao jedan drugi bivši! mi vodenjaci smo stvarno besmrtni...ostanemo dobri sa svima i svakime i onda se čudimo kaj nas tolko trnja boli, jer su nam svi ostali u ili pri... riti. ili tu negdje? pitat ćete se kak je ovaj dio teksta prispodobiv onom drugom, crkvenom? za mene jest, jer je sve to trn u riti koji smeta i nikako da ih se riješim. osim da čupam...jedan po jedan!

ma bravo dona! ne samo da si izvukla sukus "crkvenog pravorijeka" već s i i podastrla nek pročita tko zna čitati. a ja pročitah i fakat...bravo crkva! a to što neki jarčevi ne znaju čitat pa im stalno pred očima ispadaju iskrice (crvene boje) i neki moša pijade (jadniče od jarca, da si ti vrijedan nožnog palca tog čovjeka to bi znao i ne bi ga spominjao), a to je njihov problem! eto, i meni se ukazala iskrica jutros uz kavu pa sam to morala i podijeliti ovdje! tnx dono da te nema ne bi bilo niti bloga!