HIPOKRIZIJA

Kao što mi je maločas iza ove panel zavjese mog dnevnog boravka sijevnulo ovo kasno listopadsko sunce, tako se sobom razlila još jedna scena! Ona ljetna, kad smo nas dvoje stigli u K.! Nisam znala niti gdje niti zašto tako, ali kad si pozvan, naprosto sudjeluješ! I bilo mi je dosta zavijutaka od ceste (tko normalan ne ide autoputom), podne samo što nije, ja unezverena jer ne znam kada ću jesti a kamoli stići na svoje, nepoznato, odredište?
Ona nas je dočekala vani, na verandi! I nikad neću zaboravit taj izraz zatečene žene? I ona je bila unezverena jer je ugledala mene? Uljeza? Gotovo da tome nisam pridavala pažnju, a ipak, duboko mi se urezala ta scena da ju je sada sunce na mom prozorčiću istjeralo iz kutka dubine moje duše! Zašto sam ju tamo spremila? Pa možda jednog dana više neću ja biti ta, dragana tvoja!
Jer, kad bolje razmislim, jedino što nam je bilo zajedničko je želja da ne idemo na more sami! Svak sam sa sobom! Pa nas je ta samoća ujedinila da idemo zajedno. Tada nisam, ali sada razmišljam, s koliko si žena, na tom istom mjestu ljetovao, prije mene?

Zašto je ona bila unezverena, razloge tek sada nekako nazirem i sričem? Toj ženi se sviđaš! Ili ste nekad nešto bili i imali? Što? Boli me kurac! Ali, bilo je tako očito. Čak i vaše čavrljanje o „vašim“ temama činilo me posve nezainteresiranom, iako sam osjećala da je nešto čudno u zraku? Taj trenutak kad svi pričaju i kao da riječima žele zataškati onu šutnju koja je ipak jača od svih riječi, to nešto, žena osjeti kad je druga žena u pitanju! Ti kao da (da li) nisi imao pojma o svemu, prpošno i nonšalantno si se kretao po dotičnoj terasi i kući, kao stari znanac da ne kažem posjetilac, kako samo ti znaš? Pa ipak, na trenutke si bio zbunjen, sjećam se svakog detalja…nisi znao što bi i kako bi samnom? Na trenutak kao s princezom a onda već slijedeći kao neko biće s kojm ne zna što bi i najradije bi da nestanem? Bila sam svjesna da sam tu baš nekako u prolazu i to mi se svidjelo. Znala sam da je skoro izvjesno da dotična neće nikad biti neki faktor u mom životu (vjerovala sam niti ti), a ta neka birtija i gumene lignje sigurno neće biti moj duboki đir impresije odmora! O mladoj indijki (ili filipinki, nebitno) ne znam što bih rekla! Izazivala bi mi smijeh, da nisam kipjela od bijesa! Kako netko može raditi u takvim uvjetima da ne zna beknuti niti HR a bome niti engleski i donijeti pržene lignje umjesto lignji sa žara? Samo kod nas moguće!

Začudo, nisam samo ja imala potrebu pobjeći iz te groteskne situacije. Osjećala sam da i ti želiš što prije krenuti, a o njoj da ne govorim. Sabrala se u međuvremenu, čak smo ćaskale i čavrljale kako to mogu samo žene koje se netom sretnu. O svim mogućim glupostima, silno mašući glavama i slažući se! A ti? Statista pravi. Kak i priliči muškarcu koji suoči dvije žene, jednu bivšu i jednu buduću!
Mene je ipak samo zanimalo krajnje odredište, da se okupam taj dan nakon zamorna krivudanja i putešestvija putem Obrovca i ostalih sranja koja sam davno ostavila iza sebe u svojim putovanjima na more u ex državi! Ne znam kako to nekom može danas biti IN?

I jesam, sreća me nije mimoišla taj dan. Uronila sam u to tirkizno more i zahvalila ti, što smo tu, stigli na cilj! Ništa nije bilo važno. Sve važno tek je nastalo poslije. Danas, kad razmišljam unatrag, jasno vidim svaki djelić mozaika, ali on nema baš nikakvo značenje! Bar za mene! Osim što sam zahvalna kaj je iz te morske priče nastala ova moja, iza panel zavjese! I to što nas dvoje postojimo ne kao priča, već kao stvarnost! Dokle? Možda do iduće sezone!

p.s.
pišući i čitajući ovu priču, dođe mi da uplatim premium. Volim pisati, dobro pišem, a nije nit jebenih 13 eura teško skucat? Zašto onda ne? Možda zbog one prastare, biserje pred svinje? Al, što ću s ovim groznim pamćenjem i mrtvim slikama živih događaja ako ne objavljivat i pisat? Previše je te sive tvari, treba to malo puščat van!

čemu premium?možda mi fali malo interakcije? javne!

Opalalalal
Lasie se vratio kući
Pa dobrodošla
Lasie :))))

Tnx Patricia...rekli bi se da sam ipak malo mlađahni ja od one prave Lesi! A Point je da sam se jučer deaktivirala (namjera da me ne bude tu nakon zapisa od jučer). Ali, danas nakon sunčanog prodora u moj boravak, onako ležeći na trosjed u odmarajući od covida, došla mi je ova krasna priča, uplatila sam popodne premium i voila...ostalo je povijest mog pisanja za sebe i druge!

Sara drago mi je vidjeti da si se vratila.

I kako vidim još uvijek imaš puno inspiracije za pisanje.

o da, lana...moja inspiracija za pisanje je neiscrpna! stalno stižu novi prilozi za biografiju! ispisala sam ih za jedno pet života! biografija ljubavi je u stvari..neiscrpna! neki dan je dobro na tu temu rekla neke bitne stvari J. Lisac

a večeras ću se nekako baš razbaškarit na svom blogu! došlo mi. bijeli frotirasti ogrtač iz kupaone (koji ionako nikome i skoro nikad ne služi) dobro će doći da me zaogrne!

ovakvo "zasjedanje" u stine sate podsjeća me na mojih više od petnaest let ovdje! bilo je tu noći i noći...onako, uz lagani povjetarac koji njiše zavjese a cijelo naselje spava! tu i tamo poneko svjetlo govori o nekoj duši koja ne može naći mir?

malo ću i zasvirati! nije na odmet

kali prije toga vratit ću se esenciji ljubavi! jednom prekrasnom čovjeku koji je zapisao ovo:
R. Tagora (Gitanđali)

"Ako mi nije dano da te sretnem za života, neka mi bude dano da vječno gubitak ćutim.
neka mi bude dano da udarac ove tuge snosim za snivanja svoga i za ura budnih.
Dok prolaze dani kroz tržišnu vrevu ovog svijeta, i dok se ruke pune dnevnim utršcima, neka mi bude dano
da vječno neimanje ćutim, neka mi bude dano da udarce ove tuge snosim za snivanja svoja i za ura budnih
Dok sjedim na rubu druma trudan i zadihan, dok log svoj sterem u prašini, neka mi bude dano da put daleki
pred sobom slutim, neka mi bude dano da spominjem se uvijek, neka mi bude dano da udarce ove tuge snosim
za snivanja svoga i za ruba budnih!

Kad odaje mi budu okićene i kad oglasi se frula i zvonak smijeh, neka mi bude dano da odsutnost tvoju ćutim,
neka mi bude dano da spominjem se uvijek, neka mi bude dano da udarce ove tuge snosim za snivanja svoja i za ura budnih"

kako shvatiti veličinu ovih riječi? je li nam to dano? tako što smo si uzeli?

a nikako da mi dođe i jedna misao knehta (igra staklenih perli) koja me dugo pratila, stalno sam ju imala tu negdje zapisanu...a onda je sve otišlo u vjetar! jednom, ne tako davno, odlučila sam baciti sve svoje blago koje sam skupljala desetljećima. nije tu bilo rubina niti nekih drugih kamenja, čak niti plemenitih metala. naprosto, bila su to samo slova koja život znače!

i onda sretneš čovjeka kojem slova (riječi( znače više nego tebi? ali, njega ne zanimaju toliko značenja i smisao već koliko se one sklanjaju, uklanjaju i tvore s nekim drugim riječima? nije ta zavrzlama laka niti loša, ali koji je smisao? ja ga nisam uspjela ubrati!

ali da se vratim nekoj mjuzi koja mi večeras paše?

hoću li se, vas...iznenadit?
https://www.youtube.com/watch?v=pF83JaD5q-E

jebeš ove ženjskinje, još uvijek mi je muškarac, moj muškarac top! pa ajdmo malo whiskey bluesa! kak blues ide bez cuge?
https://www.youtube.com/watch?v=xCs6E2h0-Nk

koji je point u samoći? usamljenosti? tako ju čovjek prigrli da mu postaje najdraža!

a blog? ovo su karmine! sviram za pokoj svim dušama koje su ovdje boravile, svraćale, bivale, živjele čak u ovako neke sitne sate i pričale! bilo je toga više no što možete zamisliti. fale mi ti dani. možda sam iz te nostalgije i ostala još ovdje. baš za ovakve puste noći kada ti treba više nego ikad...itko, netko. nitko, jer ga nema! moš mislit da ima, ali nema. i sva je sreća da si i sam na izmaku pa te još malo pa neće biti. dobar je to osjećaj. otaljavanje i sva ta sranja ostaju naraštajima iza. ovih dana sam onak ko crkotina ležala solo...bez ikoga, bez ičega...skoro ko budha! i tako cijele dane! zato valjda sada nadoknađujem. odjednom se probudi u meni živi čovjek, živa žena! jebeš žive mrtvace! dobar dan, dobro jutro, laku noć! a možemo i o kolačima? ima jedna takva u kamaufojoj, jedite kolače! a kolači skupi u p.m.

ne bih ja to tako upamtila da zadnjih godina tamo ne odlazim put petrove! a i jedan dragi, pokojni čovjek, ima svoj ured u kamaufofoj. jesam li vam ispričala priču o njemu? nema više niti njega niti njegove prekrasne kuće s vitrajima u vončininoj. nedugo sam posve slučajno naišla na fejsu na njezinu posljednji sliku...a dan nakon su sve sravnili sa zemljom! nema više čovjeka, nema više kuće? što ostaje iza nas?

djeca, koja nas gotovo nikad (osim kad smo u bolnici) ne pitaju; kako smo! obično mi njih pitamo. i čak čekamo odgovor jer nas zanima. i znamo toliko pojedinosti o tuđim životima a svoje nemamo s kim podijeliti? nema dovoljno vremena, nema više volje, ne zanima nas, naporno nam je slušat. jesam li što izostavila. kako se uči u životu biti s nekim zajedno? ja to nisam nikad naučila. uspijevala sam to tu i tamo iz i zbog ljubavi, ali nikad mi nisu išli praktični razlozi, kao npr manji zajednički troškovi, veći prihodi, šofer, dostavljač, nosač, majstor ili neka druga "muška" radnja. normalno, danas žalim zbog propuštenih peglanja kartica jer da sam to naučila i znala, danas bih bila manje nesretna? i nisam nikad naučila biti kuš! u kutku nečijeg života, smjerno čekajući što će "big man" reći, učiniti. dapače, nekako sam se uvijek prsila s njim! jbt pa ipak me ima metar u prsima, tko će ako ne ja!

https://www.uniqorner.com/razno/zivot-nije-lak-ljudima-sa-preaktivnim-umom-
i-osjetljivim-srcem?fbclid=IwY2xjawFvTwRleHRuA2FlbQIxMQABHTwPW8u3Xi8FG20-No
LEu39_L9mNB97fgF0m9dSvbB2zTVI_7p5J7Pt8Wg_aem_qaojoqPPnwym_gcg6ka75A


kako da živim pored sebe ovakve? nije lako meni a kamoli kome drugome! ali, tko prizna pola mu se prašta

neko veče sam plakala zbog jednog filma (gledala par puta), a večeras zbog svog filma. dobro je kad imaš daljinski i šlus. the end. a nije, bar dok nije. a ja filmofil i nagledala se, odgledala tolikih filmova! u nekima režiserka, glavna glumica ili pak kaskaderka! naporno u pizdu materinu! mislim, bilo je tri u jedan! pa ti ostani živ i čitav? ma skupljaju te ko u nevadi nakon atomske!

i kakav bi to moj život bio jadan da ja ne mogu ovako sa sobom pričati? jer, s nikim drugim ne mogu niti sam mogla! i to baš ovdje, u gluho doba noći...dušu dalo za čuti samu sebe! dok drugi šute...i odšutjeli su svoje! neki i pod zemljom. i meni će vrijeme tamo. konačno će biti mir. imam čak i ispričnicu (prethodni link) da takvim ljudima nije lako. osobito njima a niti njihovoj okolini. i taman kad pomislim, uf, srela sam nekog radnika na radnoj akciji koji isto rudari...po ljubavi, čovjeku, životu...zajeb! misliš da misliš, misliš da znaš...a ono puste riječi. počne obično s nekim benignim lažima. onda više ne razlikuješ laž od istine i ne želiš razmišljati o tom je li netko rekao ili nije rekao, je li prešutio ili se izlanuo? kako je tanka ta linija od vjerovanja i nevjerovanja. vjernici nit ne znaju koliko smo im mi nevjernici bliski!

što bi bilo da danas sunce nije tako sjalo kroz moje panel zavjese, prozora okrenutih ka zapadu? i što bi bilo da si ti danas htio biti samnom? i što će biti sutra? tako je dobar osjećaj kad je sve manje bitno. jedino, treba to doživjet i preživjet. a onda mir, koji sada nikako da dođe. zar je moguće da mir može doći samo onda i tek onda kad ničeg nema? zar ne može mir carovati i kad postoji toliko toga za umiriti...srce moje, dušu moju, dodir moj...tvoj...evo, i sada bih mirno otišla na spavanje da mogu. ali moram. ne zato što me sutra ujutro čeka neki važan posao, ne zato što je moj život bitan...naprosto stoga što ću se vući ko magla ako ne krenem. to je jedna druga megla od one koja se obično vukla mojim kostima i kućom nakon petka i čagice. subota je dugo godina bila dan kad sam se oporavljala od plesa , ne i cuge! sada se nemam od čega oporavljati i možda mi baš zato toliko treba da dođem k sebi. voljeti nadomak sedamdesete? oće li me u muzej voštanih figura kao takvu? možda, ali o tome ću sutra!

laka vam noć, luzeri moji! đezeri već spavaju

sinoć sam dušu izvrnula! a kako ne bih, u cigla dva mjeseca tri puta bila u bolnici na zahvatima, zaljubila se kao gotovo nikad u životu a za finiš...covid! pa to ne bi ni konj izdržao a ne ja mazga

danas mi dolazi dimnjačar. dolazi mi i dragi! a otpustila sam (odustala) od pohoda labosu, trebali bi mi malo krvce zvadit. super je ovaj portal e građana, sve što ti treba vidiš...i nalaz, i lijek i narudžbu! konačno se i ovaj balkan digitalizirao! a ja? ja sam posve u PTSP-u

jutros prazna ko ispražnjena puška! kao da gledam sebe koja više nisam tu. dobro je kad izađeš iz sebe. katarza. a to se najbolje vidi na tijelu. lipsalo je. tri puta su mi gurali žicu od pete do srca! ma da je zlatna, ne bi je više poželio. tijelo se treba oporaviti. pa zaljubljenost. o kako to iscrpljuje...i od toga se moram oporavit. jurneš a nemaš više force i ne možeš toliko. a covid me dotukao. herpes, rane ispod nosa (nos curi za popizdit, plućica maltene na kiselo jedino kaj ih nitko ne srče)...ne mogu se u ogledalo pogledat? hej JO, i to je amerika (život)!

u stvari, falio mi je blog ovih ciglih mjesec i nešto! s kim bih ja ovako pričala? i tko bi samnom pričao ovako gromko...šuteći?

davno, jedna frendica me baš tu na blogu pitala: kako ti možeš biti toliko sama sebi dovoljna? a nisam, samo se čini. ištem (kak reče tin) žarki ilinštak. iako je ljeto gotovo, u meni gori...korona, ljubav i sve one vještice koje nisam do sada spalila! a samo sam uz kavicu, eto nakon pet dana pijem kavu! wow...događaj.

i da zaokružimo ovo noćno-jutarnje druženje sa sobom, opet bum ispraznila ignore grupu...pa tko voli, nek izvoli!

Dimnjačar je uredno obavio servis! Dimnjak mi je ok! (Ha ha)

A i popis želja sam sačinila! Samo da ga okačim na njegovu frižideru! Jedino dvojim kojim magnetićem ću to prikvačit? Winnetou, Gnom Norvege, Schonbrunn, Sadis Tomb..bio bih nezaustavljiv samo kad bih mogao krenuti, muškarcu je dom njegov dvorac sve dok u njega ne stigne njegova kraljica...možda ipak ovaj potonji?