HIPOKRIZIJA

Danas me primilo neko nezadovoljstvo? Kamo god pogledam, prašina oko mene. Dugo već, cijelo ljeto zapravo nisam sređivala stan onako kako treba. Bile su te pasje vrućine skoro cijeli srpanj i kolovoz. A onda je došao rujan i otišla sam na more! Kad sam se vratila, bila sam zaljubljena, a onda je iznenada zaljubljenost odmijenila bolnica! Prvi put, drugi put, treći put…prodano! Pa me zadesio covid! U kojem sam još uvijek.

A pogledom obuhvaćam komodu i na njoj malu sony liniju koju sam naslijedila od kćeri i koju uopće ne rabim! Samo skuplja prašinu. Kao i toliko toga po kući. Ali, nisam zbog toga nezadovojna. Među skupljačima prašine je i knjiga Margit Kafka: Boje i godine! Pročitana i pomalo zaboravljena. Ali sam ju danas (ne znam zašto, očito s razlogom) onako prepoznala med knjigama i uzela u ruku. I otvorim prvu stranicu i piše:

„Već me dugo vremena okružuje lijepa i velika tišina. Daleko od mene život samo ide dalje, nevolje, diobe, nastojanja, pa kad ga letimično pogledam začudim se tome s kolikom djetinjom znatiželjom ljudi koji sad žive život žele znati što će im se dogoditi sutra ili prekosutra….“

Možda sam zato nezadovoljna, jer živim život! A čim se život uvuče u čovjeka, uvuče se i strah, hoće li ga moći i znati živjeti!
Eto npr, meni se danas ne ide tamo kamo idem. Ali mi se niti ne ostaje. Iglice, tabletice, donji veš, neka specifična hrana, mjerač, punjač. Eh, kolike pertinencije samo za 24 sata biti negdje s nekim? Žudnja? Pitam se kako sam nekoć još k tome svemu „nabahala“ još i pesu i pseću hranu, ali tada sam imala i auto. Volja je krvava stvar, čak tolko da počneš krv pišat od muke! Ona, "vrijeme je da se krene" je uvijek tjerala naprijed. U pičku materinu. A onda kad tamo stigneš, gledaš kako da se iskobeljaš!

Izvjesnost trajanja a nemogućnost izbora? Ili još gore, mogućnost izbora ali nemogućnost zadovoljstva izborom, barem na duge staze! Jer, ne volim i ne želim biti solo. Uglavnom, a već sam desetljećima! I onda želim biti i budem s nekim tko mi je drag, važan, s kim mogu i imam što dijeliti, množiti i tak! Nikad nisam bila površan tip.

Pa onda upreš sve svoje (čak i pictionary) kako bi osmislio dan! A ne mogu i ne želim dulje biti s nekim jer mi to postane naporno (tako je barem bilo u prošlosti)! I onda mi je dobro došla pesa kao izlika da moram zbog pesa otići doma, da moram oprati kosu, veš…neku pičku materinu, da se maknem! I onda dođem doma i smišljam kako ću otići…

Probala ja i zajednički život, dobar je i super prvih mjeseci…a onda počnu natezanja, zatezanja, usklađivanja, preslagivanja…on uglavnom ne može, ja mogu ali neću. I pitaš se, a kad će onaj moj mir! A više nemreš otići tamo jer je npr stan iznajmljen, prodan ili je u tvom stanu živi čovjek kojem nemreš samo tak reći; čuj, odi doma…nemrem više?
I što i kako dalje? Možda da i mene počne okruživati lijepa i velika tišina od M.K. Ali, i ona me već okruživala i okružuje desetljećima, uglavnom!

Kak veli dotična, u nastavku:“…Nečim se mora ispuniti vrijeme; trebamo barem nakratko sami sebe uvjeriti u to kako su razlličite stvari važne. Jer bismo inače sjedili prekriženih ruku kraj puta i mada bi to bilo prirodno, a u sve drugo samo sebe uvjeravamo i pravimo se važnima (ja stavila upinik)?“

I kaže ona, dalje u nastavku:
„…Čovjek, bolje ili gore, ipak do kraja odigra prihvaćene uloge, sve po redu. Ali ne i onako kao na pozornici, u izmišjenim pripovijestima u kojima se prema glavnom liku ravnaju svi ostali; u stvarnosti je svatko glavni lik za sebe i nitko ne prihvaća sporednu ulogu, svatko sebe radi, sebi igra!“

Ma bravo ženo! Upravo TO!

„A onda kada je čovjek dao od sebe sve što je mogao, i sve što se uopće može dati u životu, tada se može smiriti, ako mu je preostalo nešto malo dokoličarskih godina…“

DA, JEST, preostalo je! TO!

bravo mala, opet si napisala odličnan zapis (ha ha tak je nekad boža sebi pisala a nikad nije napisala niti jedan zapis)!

Zanimljiva priča,znači na kraju ostaje sjedenje na terasi a ko ju imaš i gledati u nešto,ništa..

ooo ukazala se ti :)))
neka si :)


volim sunce al onda mi grane, kroz prozore, pa sam ih još prošli tjedan velevažno oprala, kao da me nekaj tera, al se nisam mogla zaustaviti a onda ofcrs pala kiša, kak su i najavili, :))))

a sad pak jer sunce je opet nisko...mogu skoro po svuda pisati po prašini i ok pobrišem, al sutra opet, jer staklo- stol mrmlj...al onda me baš briga jer brzo i zađe sunce iza šume...i mislim si da je to ionak sve zvjezdana prašina :)))

pa me manje smeta :)

a i pregovorima sam sa nekim majstorima, pa ovo pa ono, a majstora sa ponudom i izmjerom još nigdje..ni zuc, tak da čini mi se .bit će ovo vesela jesen :PP

i da, i ja sam nekak u tom stanju
bi ili ne bi
pa 55 izgovora zakaj ne, i još tolko sa Ali i Ipak
a onda ipak hrabro odem i pokaže mi se da sam super stvar napravila, jer sam ošla na događanje, i jer sam se nafilala energijom, pozitivom za nekoliko idućih dana

tak da primamljivo je sjediti jer kao sve znaš, manje više si sve vidio
ili su neka događanja same old same old,
al zeme to - sjedenje, preopako i zločesto i nepušĆa mamicu mu :)
skužila sam
i ni dobro, jer ni dobro

ali s mjerom , jelte
s mjerom i svega bude
a da ne pretekne, prepuni, pre i pre nešto već

a i da se ne pusti korijenje u fotelji
nema smisla

ma tako nekako agente (001 brojček), jedino kaj ja zavidim ovima kaj imaju terasu manji broj dana u godini! jer, zadnjih 20 let sam čeznula za njoj jer ju nemam. a onda sam ju par godina imala i jedva koristila (nešto proljeća i jeseni, dok veći dio godine ili je zima ili je prevruće)! a večeri kad navale komarci, nema života na terasi (barem ne ovdje u blizini jaruna)! tak da nam je otužan život ovdje u metropoli! lako vama selakima, vi birate..ujutro zapadna strana (ljeti) ili istočna (zimi) i tak naizmjence! još ak imaš onaj stolac na njihanje, fali ti samo ona tvoja vučica iz profila!

nemoj pustit korjenje dono u fotelji. ja se taman spremam otpravit ovaj covid i vrijeme je onda da se krene, konačno na neki tulumčić, izlaskić (jbt načisto sam popiz kad upotrebljavam deminutiv)...samo što nije!

btw vratih se doma jučer, i dilema opet ista! dok sam se jutrom probudila, pomisao bje...što ja radim u tuđem stanu, tuđem krevetu...on još spava, dakle u nesvjesti, a ja ovako budna! što ja radim u tuđem životu? a onda dođem doma, u svoj stan, svoj krevet, svoj život i pitam se...jesam li ja to sebe ostavila tam kod njega? falliš mi čim odem od tebe, a kad sam s tobom...eh, taj razdor uma i emocija se zove ljubav! nije lako živjeti u i s ljubavi. sva sreća da ovo trošno tijelo ne može više ko što je moglo, čak i kad oće!