LASCIVNI BLOG!
Ne bih, ali zvono na vratima (gornjim, ne donjim) me prenulo i misao: to si ti! bila je prisutnija od ičeg. Pa sam zato i pohitala otvorit! Avaj, dva ajvana jedan veći od drugog (likova i faca iz nekog petparačkog gangsterskog filma, jer valjda HRT sad novači takve likove) su mi zvonila! Nigdje tebe? I oni propituju, pače, optužuju, gle kako je to moguće da je čovjek prijavljen u HR a nema niti jedan račun za HRT? Pa moguće, informiram ih ja, stoga što je odjavljen HRT prije dvije godine, kada sam ja odselila i o tome obavijestila HRT! Ali, vi ste tu prijavljeni. Jesam, ali tu ne živim! Živim malo tu, malo tamo…na koncu što vas to briga? I tako razgovor ugodni se uskoro završi, normalno mojim otkantavanjem bilo čega, osim…vi radite svoj posao, a ja znam svoje!
Kakve veze lascivni blog ima s tim? Nema, osim lascivnih poruka koje su prethodile potonjem. Tek što sam se jutrom suočila sa svojim demonima od sinoć, priznanjima kakve se nisam usudila niti sebi reći a kamoli nekome na glas, sretoh se s njima! Lascivnim porukama. U ritualsu, kafiću u koji me uredno vodila moja pesa Sara, a nju moj ex dečko, ispijali smo ležernu kavu. On i ja! Želja, zgužvane plahte i LIDL kao krešendo!
Što je to bilo sinoć? Otrežnjenje! Pitaš se kome, čemu priča o Parižanima, Romeu i Juliji, koji su skončali u osamdesetim, zajedno! Ko pravi ljubavnici. Jedne davne godine (bit će valjda i dva desetljeća), nekako baš u ovo vrijeme, sjećam se da je povod bio Dan neovisnosti, negdje valjda 8. listopada. Jesen u Fužinama! Planinarski dom. Nedjelja! Još je u to doba izlazio onaj grozni Vjesnik, koji ako si želio pročitati, trebao si otvoriti plahte i rasprostri baš na jednom ako ne i dva stola! I baš sam to učinila i ostala zatečena člankom preko pola stranice? Bila sam sa čovjekom svog života na prekrasnom mjestu u prekrasno vrijeme! I onda pročitam životnu priču kakvoj sam se ovih godina nadala doživjeti. Ljubav u poznim godinama! Oboje sveučilšni profesori, obrazovani, stari cca 70 i koju, ona se razboljela i on nije mogao bez nje nastaviti živjeti. Pa su oboje odlučili skončati ko Romeo i Julija našeg doba! Otrovali su se i otišli zajedno!
I onda doživiš katarzu. Nema odgovora i nekako se pomiriš, jer on reče…možda će moja uslijediti za par dana? A uslijedila je već slijedećeg jutra…u vidu lascivnih poruka!
I ovdje ću zastati na trenutak i prisjetiti se Hadrijanovih memoara (M. Jirsenar), koje sam ponovo otkrila u punom značenju, upravo prošlo veče s tobom, gledajući tvoje lice.
Pa kaže:
„Cinici i moralisti složno svrstavaju ljubavna uživanja u tzv. prostačka uživanja, između jela i pića, izjavljujući istovremeno i
uostalom, jer ih se po njima čovjek može lišiti, da su manje neophodna od onih prvih. od jednog moraliste sve mogu očekivati, ali se čudim da se tu cinik vara. recimo, da se i jedni i drugi plaše svojih duhova bilo da im se odupiru, bilo da im se predaju, trudeći se da svladaju svoje uživanje, ne bi li mu tako oduzeli njegovu
skoro užasnu moć koja ih obara i njegovu čudnu tajnu u kojoj se gube. ...takvi i najmanji i najpovršniji dodiri sa većinom bića dovoljni su za našu želju, čak je i prevazilaze. ako jačaju, ako se množe oko jednog jedinog stvora, dok ga cijelog ne obaviju, ako svaki djelić jednog tijela ima za nas isto toliko potresnih značenja koliko i crte jednog lica, kad jedno jedino biće, umjesto da u nama izazove, u najboljem slučaju razdražljjivost, zadovoljstvo ili dosadu, počinje da nas opsjeda, kao muzika ili da nas muči kao problem, ako sa periferije našeg svijeta dospije u njegovo središte i postane najzad neophodnije no što smo sami sebi,
onda se dogodi to neočekivano čudo gdje ja prije vidim najezdu duha na put no prostu igru puti."
Ovakve trenutke treba zapisati kako ne bi pobjegli u sivilu i moru onih drugih, nepostojećih!
Definitivno, neću nikad otići kao Julija jer nema mog Romea! Iako je i meni danas došla jedna (ne lascivna) poruka kao odgovor na moju poruku, od ex dragog: „…kako si ti dobra, V. eto sada sam svjijestan toga…“ . nastranu to što sam uvijek mrzila „svijestan“ umjesto „svjestan“ ali shvaćam srž…da, ja sam predobra osoba za ovaj svijet i gotovo uvijek mi to kažu post festum!
Bit ću najbolja za onaj, taman tako i tamo! Ali, u njega ne vjerujem, nema ga! Dakle, najviše će me bit kad me ne bude! I ne, nikad nisam trebala rezervni položaj, rezervne ljude. Kad jesam, jesam. Kad nisam, nisam.
15.10.2024. u 22:36 | Editirano: 15.10.2024. u 22:52