Godot samo što nije

Završio sam sa slaganjem pizza rolica i sad su se već pekle u pećnici. Već se počeo njenom malom kuhinjicom širiti prepoznatljivi miris origana a mi smo ćaskali uz čašu vina. Ostalo nam je malo od sinoćnje butelje. Obavezno uz večer otvorimo novu butelju i to stalno iskušavajući nove uratke vrlih hrvatskih vinara.

Uz čašicu mi je pričala kako ona ne bi imala živaca poput mene tako pripremati večer a posebno ne na tavi pržiti tri ture gljiva. A meni je to bio užitak. Gomilu šampinjona narezati na malo deblje kriške i onda te kriške malo popržiti s jedne i sa druge strane sve ručno okrećući. Znam, treba vremena ali rezultat je bio sjajan jer se nakon prženja gljiva u tavi našla pasta od rajčice pa luk pa puna čaša konjaka pa vrhnje za kuhanje i kad se to sjedini i dovoljno zgusne ide pasta, prethodno popžene gljive i puna šalica peršina a možete dodati i bosiljka.

Volim kuhati za nekoga. Ima ta opciju i u profilu no nije stvar toliko u samom kuhanju koliko u tom provođenju vremena skupa u kuhinju i sitnom ćaskanju o svemu, svačemu, smislu života, cijeni vina u lidlu i ljudskoj gluposti. Sjedni, odmaraj, popij čašu vina, pričaj mi, ja ću skuhati...

A pizza rolice su bile famozne! To je toliko jednostavno jelo a tako sočno i ukusno i brzo gotovo da se ne može fulati. Bio sam ponosan na sebe kao neki dječarac. I vrijeme nam je opet proletjelo u hipu premda sam taj vikend ostao dan duže. Iskreno, kad ti je lijepo vrijeme uvijek proleti i taj dan više kao da nismo niti osjetili.

I kao i obično otpratila me na bus. Uvijek je to radila. I uvijek me je čekala na busnoj. Nikad joj to nije predstavljao problem, naprotiv. Uvijek sam imao dojam da uživati u tom čekanju i tim ispraćajima. Ispraćaj i je poput neke točke na i cijelog vikenda, šlag na tortu, obećanje da se vidimo opet...

I nisam pravo niti krenuo a već smo tipkali o planovima i susretima koji slijede. A slijedila su dva koncerta, jednu subotu jedan a slijedeću odmah drugi i dogovarali smo se oko njih i nabrijavali kako će biti super. Dobra mjuza, pokoja čaša piva i ona pored tebe...ne treba puno za sreću.

Naravno, tipkanje se nastavilo i par narednih dana i onda jedan dan stalo. Samo par dana poslije tog vikenda...
Nismo pretjerivali s tipkanjem dok smo radili ali smo ipak tipkali. Do tog dana.
"Ček da dođem doma pa ti tipkam"...
I došla je doma.
I tipkala.
A nije ni trebala.
Znao sam.

Još jedan grob na groblju ljubavi u pokušaju. Nedokučivo mi zašto ali nebitno. Nikakvo objašnjenje niti bilo kakva spoznaja ne bi promijenilo činjenično stanje. Ako ne ide bacimo cvijet u raku i idemo dalje. Cijeli red na groblju još uvijek čeka da bude popunjen...

Link

Groblje ljubavi....NIJE LOŠA TEMA.....