Godot samo što nije

Mala terasa malog cozy restorana u sporednoj uličici u samom srcu Budimpešte bila je kao stvorena za započeti dan. Tek tu i tamo bio prošlo koje vozilo iako je je 9bar u samom centru grada no pješaka je stalno bilo i prolazili su svojim putem. Njihovi razgovori davali su poseban štih zvučnoj kulisi koja je bila potpomognuta zvucima automobila kojih je bilo pregršt u glavnoj ulici.

Za doručak smo izabrali dva sendviča sa bagel pecivima, velike šalice kave i kroasane koji su, to slobodno mogu reći, bili najveći kroasani koje sam u životu vidio. Zapravo, o tome sam poslije razmišljao, njihova namjena i je da budu obrok za doručak a ne usputni zalogaj.

I opet sam uživao u ritmu i zvucima grada, u tvom društvu, u gradskoj vrevi, žamoru ljudi...Ne mora se nešto posebno dešavati niti nešto posebno razgledavati. Ljepota trenutka je u toj slici, moža i za kakav turistički spot ili plakat, dvoje ljudi na maloj cozy terasi okruženoj starim zdanjima oručkuju svoje bagele i pijuckaju kavu. I pričaju. O snovima.

A život nisu snovi. Život je realnost u kojoj nas životni putevi ponekad vode u različitim smjerovima no slike nam uvijek ostaju i ja sam zahvalan na njima. I sretan zbog njih. Sa smješkom na licu idem dalje svojim putem. Dijeliti bagele s nekim drugim. I slušati ritam grada.

"Vece ne mirise na rakove i skoljke
mesec je bleda fleka boje cimeta
uzimas cipele za setanje kroz snove
ulica voli ritam tvojih koraka"

Link