HIPOKRIZIJA

Svake godine već 13 godina na ovaj dan (10.11. godišnjica smrti) pišem i objavljujem ovo moje posljednje posthumno pismo tebi, mom bivšem mužu!
Ove ću pridodati ovu krasnu pjesmu, koju su odrecitirali upravo u filmu simboličnog naslova „Bivši muževi“, jer nekako je došlo i moje vrijeme mrijeti…danas…sutra…jednog dana!

A tada, ti neki drugi ti kojem sam podarila ljubav, ispunjajući želju iz pjesme, nemoj mi pisati kasno posthumno pismo jer je ova pjesma tebi dovoljna kao moj oproštaj od mene...tebe, čovjeka kojeg sam (ću) zadnjeg voljela!

POSTHUMNO
Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: bizu smo nagodbe? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!


PJESMA

Kad umrem, ono što je ostalo do mene daj djeci i starcima
koji čekaju smrt. Želim ti ostaviti nešto bolje od riječi i zvukova.
Potraži me u ljudima koje sam poznavala ili voljela
a ako me ne možeš dati drugomu, daj da barem živim
u tvojim očima a ne u tvojoj glavi.
Možeš me voljeti najviše dopuštajući da se ruke dotaknu,
dopuštajući da se tijela dotaknu.
Puštajući djecu koja trebaju biti slobodna.
Ljubav ne umire, ljudi umiru.
I kad sve što je ostalo od mene jest ljubav,
daj me drugome!
(„Bivši muževi“)

ovaj krasan cvijet (a nije, kažu to je samo ukrasni kelj) nemam gdje staviti! tvog groba nema niti se zna. tog dana, kada si otišao, prosut ti je pepo na Kamenjaku Istre! sve ove godine nisam te mogla pohoditi. ali, ne zamjeram ti, jer to je bio naš dogovor još dok smo gledali Mostove okruga Medison. rekosmo, tako ćemo i mi skončati, rasuti pepeo po našoj (mojoj) Istri. ti si već tamo, ja ću...kad tad. iako je sve to nebitno. za života, za života je bitno biti! i biti ova pjesma...i nastaviti živjeti punim plućima, živjeti, voljeti i biti...to the end!

lijepo i lijep dokaz da i tišina može biti previše

sari

"Jednom kad oluja završi, nećete se sjećati kako ste prošli kroz nju, kako ste uspjeli opstati. Zapravo, čak nećete biti sigurni je li oluja doista završila. No jedna je stvar sigurna. Kad izađete iz oluje, nećete biti ista osoba koja je u nju ušla. I u tome je stvar kad je o olujama riječ." — Haruki Murakami