moja jutra u Osijeku
mene ne probude ptice
odavno su otišle ili pomrle
ne probudi me šum jesenjeg lišća na drvetu
jer grane su im odavno slomljene i djeluju beživotno
budi me zloguka tutnjava iz daljine
a onda slijedi već usvojeno brojanje
jer koliko udara čuješ
toliko ih mora pasti
i nadaš se da su neki promašili, krivo izračunali
svejedno, razbuđuje te u trenu
smrtonosna grmljavina iz blizine
zvuk razbijenog stakla
pad odlomljenog zida
i ne mičeš se, sa poda,
jer čekaš one preostale dvije
već unaprijed izbrojane
i ne dišeš, pokušavaš čuti ima li ili nema krikova i psovke
i zavlada tišina, koja ne umiruje, ne tješi
i dišeš, napokon, al plitko
i znaš da opet, budi te strah...
byMe..16.11.'91. osk
16.11.2024. u 20:19 | Editirano: 16.11.2024. u 21:31 | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara