HIPOKRIZIJA

Link
Dinah Washington What A Difference A Day Makes

Hladno je. Ne samo u duši, već i svuda oko mene. Jedva da je termometar dosegao 17! Ohladio se stan, jer, nije me bilo tri dana. Pada mi napamet Tadijanovićeva, da ga parafrazim…opet sam tu,u tuzi kiše….

I gdje sam? Zar moj dom podsjeća na tuđinu, jer nema te u ovoj dimenziji? Vikend s tobom. Us usualy. Red kuhanja, red maženja, red razgovora i priče, red nezaboravnog ljubljenja. Ljubav! O da, ljubav stanuje i kod tebe i kod mene. Pa ipak…plakali smo do duboko u noć. A potom zaspali jedno drugom, goli, u zagrljaju.

Kako dalje? Što dalje? Ima li dalje? Koliko dugo? Obećala sam sebi i tebi što neću. Što ću? Ne znam. Samo znam da te ne mogu prestati voljeti. Da ne mogu živjeti bez tebe i te naše ljubavi. Odnosno, tako mi je svejedno koliko, kako i da li ću naći smisao, ako nas ne bude? Svejedno mi je. Dosta mi je. Umorna sam od ….hm…ljubavi. A ne mogu bez nje, kojeg li paradoksa.

Je li ovo još jedna svakidašnja jadikovka. I sve to nas nije spriječilo da maštamo o našoj kućici i nas u njoj. Kako je glupo maštati sa sedam banki. Jedva da imaš i stvarnost a kamoli da se usudiš za neku maštu?

A jurnem, kao i toliko puta do sada. Jedino što su mi juriši sve kraći a odmori sve duži. Ha ha jučer si predložio suludu ideju. Umjesto da čekamo kad ćeš moći i kad ćeš riješiti svoju priču koja bi te oslobodila, ti me zoveš da ti se pridružim! Pa da zajedno rješavamo zagonetku naših života. Tako da ju ne napustimo, već da ju zajedničim snagama oživimo čak?
Moja znatiželja koja me uvijek vodila kroz život, dovoljna je za probati. To što ne vjerujem da ću (ćemo) uspjeti, nije prvi put. Uglavnom ne vjerujem u ljude (s razlogom) osim u sebe. Iako ponekad i sebe iznevjerim. Eto, npr sada…ova naša ljubav jača je od moga htijenja da ona prestane.

A možda da pokušamo samo živjeti i manje duboko disati? Eto, danas je već bolje…spavala sam, srce mi nije željelo iskočiti iz grudi, ne dišem ubrzano…unatoč toga što mi još uvijek ubrzavaš disanje…jer…ja se palim samo na tebe! Nisam imala pojma da to svira Plavi orkestar, dok nisi ti ušao u moj život. Znala sam samo refren od nekad, koji mi je opet zatrebao s tobom!

Mi svaki dan pokušavamo ponovo i kao da se svaki dan rastajemo. Netko reče, svaki rastanak je jedna mala smrt. Meni jest. Svaki put kad odlazim od tebe…ili ti od mene, osjećam kao da se rastajemo. Jer, tko zna hoćemo li se opet vidjeti. I kada. Strah da ćemo izgubiti ono drugo tek što smo se našli, ovako na kraju života, paralizira. Strašno je kad nekog tko ti je drugo ti, sretneš pod kraj života a živio si cijeli život bez njega. I onda si svjestan (ja barem), da je svaki trenutak poklonjen i možda zadnji. Jer…godine, bolest, život, obveze…često je dovoljna jedna riječ da se čovjek okrene na peti i ode. Ne zato što ne voli, ne zato što ne želi…ali, stvarnost i neki kurac od „važnosti“ nadvlada sve.

Potres (koje li ironije, danas si ga ti spomenuo, a ja jučer ovo napisala) magnitude sedam razara. Normalno, prije toga oni manji i lakši koji tresu, upozoravaju! Skloni se na sigurno, pazi, pobjegni…učini nešto? Spasi se? Ili pogini? Svejedno. Mogu li čekati na sutra? i što čini razliku između danas i sutra?

pvt poruka
"Jesi za kavu i kolace? Ja bih volio upoznati nekoga za dugotrajnije druzenje :) sto kazes?
Rekao bih da sam otprilike normalan :) zavrsio fax, radim, solo sam i zivim sam na zapadu zagreba..
ukratko :) "

btw njemu su 32 a ja nadomak sedam banki! biće ja nisam normalna, a on kaže da je "otprilike normalan"?
valjda samo nenormalni kao ja, misle da ovi sa sedam banki mogu sutra kihnut?

možda razliku od jučer i danas, čini ovaj martin (čini mi se) ili muha koji bezglavo juri po stani? nemam pojma kako je ušao? ili tko zna možda se doselio ovih dana dok mene nije bilo? provalio ko onomad kaj su provaljivali u srpske stanove tu po zagrebu? ili se možda uvukao kao što se ljubav uvukla u moj život? i sad ne zna van a htio bi?

budale pucaju? kaj netko gura loptu i ugurao ju je u onih nešto metara? biće neke kockice opet nekom nešto znače?

kakogod, danas je toplo! dosegli smo (ja i stan) 30 stupnjeva...wow...

a ova brvnara (stara je 100 godina kažu), tko ju jebe...ne moram se ja uselit u nju ko ovaj martin k meni! dovoljno je da sam ju nacrtala. važno je znati što želiš, a nebitno hoćeš li to i ostvariti. ionako bih voljela da puno toga nisam ostvarila, što sam željela. ima ona dobra misao...pazi što želiš, možda požališ kad ti se ostvari!

napisala sam glupost...dosegnuli smo 20 stupnjeva!

i tako, skoro da bih mogla parafrazirati cezara...veni, vidi, vici oliti dođoh, vidjeh, pobijedih

i odoh

Joj, meni je ovo tako bilo tako interesantno za pročitati i tako familijarno...to da se volimo i stiskamo kao da je zadnje na svijetu...i plačemo

"Dušo, ne rastajemo se, samo smo se nakratko povukli u svoje samoće. Nedostaješ mi …" idem prigrliti svoju samoću!

Bok đusi! Tnx...i ja čitam već par puta i ne znam jel da se smijem il' plačem? Ljudski je i jedno i drugo. Voljela bih i ja ponekad ovdje pročitati neku ljubavnu, ljudsku priču! Nema ništa loše u tome da ponekad dijelimo i svoj život, ionako prebrzo prolazi...pa i ti imaš kaj pisati...u baš te briga...duge su zimske večeri. Ponekad mi je jedina utjeha moja priča sa samom sobom...sa sobom se bar ne svadim a da boli? Ha ha...

Nepismen!? Ti pismeno pišeš gluposti iz svog svijeta!

Tomo, ako te ne interesira - ne čitaj!
Ja sam u tvojim godinama imala život drugačiji od ovog.
Izgradila sam dvije odrasle fenomenalne osobe, poštene, inteligentne.
Ja sam ih rodila i odgojila i pripremila za život.

Sada je ovo za mene neka druga faza u životu, faza strašne ljubavi, kao da mi je zadnja...a vjerojatno jeste.
Svatko piše is svog ugla, ja ne izmišljam, pišem ono što doživljavam...ali mi se sve manje piše kad me takvi kao ti omalovažavaju.

Je Ric, ja se za razliku od tebe bavim svojim životom (imam i s kim i s čim i kako) a ti nemaš svoj pa se baviš tuđim! Dobro ti je rekla Đusi, žena se ostvarila u mnogočemu u životu (kao i ja) i imamo o čem pisati! Ali, svakom njegovo!

Hm...možda se i preveć bavim svojim životom?

Eto, nemrem niti spati od tolikog razmišljanja?

Muhu sam riješila, kvizorama mi je pomogla u tome! Pljas! Potopila sam ju u WC školjki za svaki slučaj da je preživjela dotičnu?

A kaj mi to neda spati? Pa možda činjenica da nisam putovala nikamo od ljeta, a svaki tjedan spremam neku torbu kao da idem na izlet? Pa sam danas malo listala agencije...Budapest, dvorci Bavarske...kratko (tri dana ko i moj izlet) ali slatko?

A razmišljam i o poznanicima, prijateljima...u mom životu. S prijateljima i poznanicima...ne spavam! Ni muškim ni ženskim. Nikad nisam a nit neću. Istina, događalo mi se u životu da sam s nekim ljudima spavala, al dok su mi bili nešto drugo (partneri) i s kojima sam bila u vezi...pa mi potom postali prijatelji ili poznanici.

Možda mi se previše toga mota po glavi ...možda nisu "svi moji ljudi" na pravim mjestima? Možda bih se trebala pobrinuti za sebe...da mogu spavati! Čak sam si to obećala. Najgore se osjećaš kad prevariš samog sebe...kad si nekaj obećaš a ne možeš?

Oću li još malo trkeljat da dosegne romana? Ili da ga prebacim? Il' da sebe "prebacim" il' da me prehiti..pa da konačno postanem normalna? Žena koja spava! To mi skoro zvuči ko onaj dobar film "žena kojoj sam čitao". Ispada da cijeli život nisam bila normalna, jer uglavnom ne mogu spavati. Imam stalno važnija posla ispod ovih mojih kovrča? Nekoć sam nosila "nulericu" (ko Mia Farow). S mišlju da su i Samsionu odrezali kosu (snagu) idem spati! Neću valjda sanjati tifusare i kako su ih šišali?

Samsonu...glupi mobitel ispravlja pametne riječi (npr sex uvijek ispravi u neku glupost, ali zato Isusa Krista uvijek piše velikim slovom)

U stvari, sukus naše priče u par riječi bio bi; teško mogu ovako s tobom al bez tebe...nikako!

Eh, kad bi mi netko imao reći "laku noć" možda bih bolje spavala?