HIPOKRIZIJA

Link

lagano umiranje pablo neruda

Link
Lagano umirem u tvome sjećanju (ITD)

Link
arsen dedić otkako te ne volim

Nisam otkrila bolje mjesto od ovoga (fejs nije to)? Ne idem u crkvu i ne ispovijedam se! Nemam prijatelje s kojima mogu pričati o esenciji života.

Nemam niti svog čovjeka kojeg mogu nazvati i onako ljudski se požaliti…nije važno na što. Ako sam se raspala npr….ili mi curi voda…ili me boli pička! Nemam ja svog čovjeka!

Djeca ne žele pričati o mom životu jer imaju svoj. Ja imam isto svoj, al imam i lufta. Osobito s večeri kad utihnu zvukovi. Gotovo da čujem semafor iza ćoška? Nemam kome reći (ne želim) al imam što! U moru patnje i sranja (ne toliko mog već ovog planetarnog) dva lijepa događaja razvukla su me u osmjeh! Prije točno šest godina na ovaj dan (petak) dobila sam prvi papir (dva čak) početka kraja. Moj novi ugovor za otkaz ugovora o radu! Postajem tehnološki višak i dobivam otpremninu. Idem u penziju! At least!

Nešto što sam žarko željela konačno se i ostvarilo. To je valjda bila i posljednja dobra stvar u mom životu, valjda se zato i sjećam na to danas. Konačno ću moći spavati, zapisala sam tada! Danas, šest godina nakon, I dalje ne mogu spavati, ali ne zbog ure koja me budi ujutro već stoga što zaokupljam moj um ljudima, događajima, stvarima Kojima uopće nije mjesto u mom životu.

Povremeno se budim u šest sati ko nekoć. Istina, zaspim opet, ali zadnjih par mjeseci se budim svakih uru-dvije!

Možda se čudim kaj ura ne zvoni? Dril koji su provodili nad nama cijeli život živi i dalje šljaka. Kak ide ona poznata Arbeit macht frei !

Nekako se tješim da sam generacija koja je veći dio života živjela u Jugi (danas sam na prethodnom blogu podijelila jednu forwardušu koja je prilično istinita o mojoj generaciji). Zašto sam u toj državi imala dojam da nisam samo jmbg već i čovjek? Pa su nam obavezno uz novo ljeto ili odlazak na godišnji uvaljivali neke poklone, za nove godine kalendare, rokovnike i ostala sranja. Cijela moja bliža i dalja obitelj znala je da ću ih darivati svim tim nepotrebnim a ipak tako dragim glupostima?

Čemu sam se ono još obradovala ovih dana? Tome što sam sate I dane ljubavi provela s dragim čovjekom! Kako stvari stoje, nema dotični vremena za mene…nas! Kaže, imati će. Tko preživi, živjeti će.

Sustigla me danas moja dugotrajna samoća I depresija. Mene, koja sam uvijek bila i ostala dežurno obiteljsko spadalo. Onak, cirkusant par exellance! Tko ili što mi je ukralo osmjeh?

Btw, veći dio ovog teksta je moj tekst objavljen prije sedam ljeta, tj. 2017.g. a pogleč kako je danas prispodobiv?

Jel vam se dragi (bivši ili sadašnji nebitno) pojavio odnekud na vratima? Hm...ja još uvijek vjerujem u čuda, iako mi se nikad nije dogodilo? Ali, dogodilo se upravo večeras, dok sam napisala blog, on je bio pred vratima. HEUREKA! Eto da se i meni prvi put dogodi nešto u životu. Možda sam ja fulala jer nikad nikom nisam (osim jednom) dala ključeve svog stana? Pa kažem ja prije sedam godina u tom tekstu još neke stvari, koje su danas pase.

A znate što je dobro na ovom mjestu? To što uglavnom svi šute i ne usude se petljat u tuđi život. Bar ne tak, javno u face! Tko će imati muda ovdje napisati da se raspao osim npr mai (sare), done...ima li još tko? Nitko!

To će oni učinit drugi put na drugom mjestu, drugom zgodom, onak zabašurit, pa općenito...tak da svi misle da znaju na koga se odnosi,, al onaj na kog se odnosi...nema pojma! To je specijalnost bloga(fejsa) i licemjernih ljudi! Dovedena do savršenstva! Kao i moje pisanje i seciranje. Šteta, iako je meni to posve dovoljno, da ostavim to tu! Ili negdje drugdje? Pada mi na pamet neki jambo plakat? Eto, da imam love (onak na bacanje) zakupila bih si neki jambo prostor...i tam pisala svoje “svakidašnje jadikovke”! Kad volim, volim bez ostatka. Zato se i raspadnem.

Sigurna sam da bi tako bombardirajući (veličina je bitna) ljude ipak postigla da ih dignem iz ovog zombijata, od države, grada, planete, čovjeka.

Čitam Ivančića kako kaže da nas drilaju. Ja sam tipičan dokaz neuspjeha! I on. Mislimo svojom glavom. Idemo protiv struje, iako kažu da struja neće poskupjeti? Jebe mi se, iako nisam dugo već. Vrijeme je. Iako bojim se teško, osim ako se ne spustim na nivo vrtićke grupe i nađem tipa koji može jebat? kome je to toga, jer meni sigurno nije. Ali, još sam živa žena i želim svog čovjeka! Zašto te nema, čovječe, iako te ima? Nemaš vremena, kak reče moja kćer, sex je precijenjen. Otprilike sa 45 i manje, a mi smo sedam banki! Podijelila sam Sinišine (Glavaševića) riječi i ovaj put, odnosno pismo mrtvom čovjeku!

Ima li to smisla, pisati mrtvom čovjeku? Jednako kao i živom koji je zakopani mrtvac. A zakopalo nas sto godina unaprijed. Mene i mojih sto godina samoće, tebe tvojih 40 godina ničega. Ištem čovjeka a njega nema! Bavi se spašavanjem svijeta, kako reče...ili, hrani svinje, okopava vrtove…tak svejedno što čini, nečineći!

Do koljena sedmog će otplaćivat neko davno prošlo svršeno vrijeme svojih brakova, zabluda, imanja, bivanja...svega što je bilo jer to je jedini razlog...da neće niti biti.

Neće tada znat nit svršit jer će im sperma bit uglvnom nepokretna. Kao i kod japaneza. Japan će doseliti i kod nas (žuti, obojeni...ha ha ovo se u međuvremnu ostvarilo koliko ima magranata).

Razvijenost se širi...nezaustavljivo! Sve u svemu, stanje je redovno. Ja pišem a vi čitate! Voljela bih da je obrnuto, ali teško da ću to dočekat. Zašto je tako teško izrodit opet nekog pisca...na ovom prostoru npr? Dovoljno je da samo netko od vas bude iskren i kaže: raspao sam se! Život mi je zakurac. Volim te! Za široke narodne mase. Zašto mi Rudanica bila jedina žena koja misli? Možemo mi to, zar ne?
ah da, u svom stilu i skladu...malo ću vam svirati. znam, uglavnom ćete pobjeći...no to mi i bje namjera! sve su to elegije o smislu ljubavi, života...i svemu što smo proćerdali! zato smo valjda i tu...oni drugi i dalje lažu, mažu, glume...kako može praznina biti punina? možda tako da je nečija praznina moja punoća? Zar? Ta ja sam barem puna i dovoljna, ili bi tako trebalo biti? čija sam ja praznina, a čija punina? nisam više u stanju niti napuniti čašu, a kamoli je isprazniti. aluvij davno već stanuje ovdje...naplavina koliko voliš!
večeras ću uglavnom svirati...ova kompilacija teksta od prije sedam ljeta i danas...samo meni znači. ako se netko nađe, bit će mi drago. bolje nego da se izgubio!

ovo tijelo mi je jako draga fotka! već sam ju koristila...u jednom drugom kontekstu (ruke na leđa). danas me više zanima kao kolanje svih tih žila i davanja života tijelu! što bismo bez tijela? kako bismo se nezaboravno ljubili, milovali, sexali, stvarali novi život? tijelo je produženi mozak...i sve je to isprepleteno. ko ruka u ruci čovjeka. ko pljesak dvije ruke, jer pljesak jedne ne postoji! sve u svemu, uvijek sam se liječila pisanjem...od rane mladosti. raznim štafetama, obljetnicam smrti nekih uvaženih soc. partizana, nekim aktualnim temama iz mog doba (spaljivanje jana palaha, alkoholizam i kojekakve društvene teme). ova cura ima doma tucet knjiga koje su bile nagrade za sastav...literarna grupa...njegoš, gorski i ostala sranja. ruski pisci koje sam iščitala sve...sada ništa ne čitam, a niti mene ne čitaju. iako misle da sve znaju. kad bih bar ja znala?

u vip grupi imam tri bivša i tri prijatelja (prijateljice)! thats it! i jednog koji je sadašnji a budući bivši! ja sam pak u vip grupi. ja sam pak u vip grupi 500 stotina ljud! wow....450 muških i 50 žena! nije baš neki skor, jer to znači da je meni svega desetak ljudi zanimljivo. kamo sreće da ja imam 50 zanimljivih ljudi koje pratim? nikad nije bilo niti će. šteta...možda bi bilo dobro da neki od mojih vipovaa (osim dvoje koji pišu) pišu na blogu?

Lako je lakim mislima,
lako je i nikakvim mislima,
one dođu i prođu,
one ne dođu.
Često o njima mislim,
često ih čekam i zovem,
dođite lake misli,
dođite nikakve misli,
budite moje misli,
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov,
lake misli u knjizi,
lake misli za misli,
nikakve za pogled i spavanje,
nikakve kada budem na nebu
sa sveticama i svecima
i laganim anđelima
letio iznad oblaka.

D.. D..

oj wasy, prijatelju...čovječe, odoh!

eh, volim čitati svoja "sranja"! kad bih bar tako mogla iščitavati svoj život i ne dvojiti...moći a ne samo htjeti? nema druge, odmorit ću se par dana od sebe same? sinoć sam zaspala...i nisam se budila do pred jutro! jel to onaj posljednji cjelov dao san? kakogod, jutrom drugog dana, nastavak slijedi! kava popijena. uvijek ima još...kave, prijatelja, ljudi....a valjda i ljubavi! kaže' mi, strpi se još malo? cijelli život sam bila nestrpljiva...kako se sada tome naučiti? nemam strpljenja niti za sebe niti za druge, pa ipak...nisam pale sam na svijetu. imam svoj plejs i mogu se u njem raspasti koliko i kada hoću. vratim se ja uvijek ko feniks. gdje ima vatre ima i pepela. trenutno samo od jedne cigarete. nisam spalila sve mostove iza sebe...not yet.

Sara tera.....ja sam se raspala čitajući te, ali ne zbog tebe, već zbog sebe, i svojih misli, i nekih događaja koji me duboko pogađaju zadnjih dana ....a nemam kome da ih šapnem, nemam s kim da tugu podjelim, jer čisto sumnjam da bi me shvatili.....
Jer svi su u nekom svom filmu, prezauzeti, preokupirani sa samim sobom, bez volje da saslušaju drugog
Ali, proći će, proći će i ovaj osjećaj, I bit će bolje
Duša će se smiriti, a mozak će misli preusmjerit na neke vedrije teme

I nije me sramota priznati, nije mi ni malo neugodno.... da, raspala sam se!

Ne brinite cure, ja se isto raspadam, nije sramota.
Obično kad sam loše - šutim.
A i kad sam jako dobro - šutim.

barbarela, drago mi je da čitaš...i da se nalaziš!

ha ha đusi...kod tebe teško razabrat kad je koja šutnja u pitanju...ekran je uvijek bijeli pa si ti misli, kaj je pisac htio reći?

ak velim da je faza?

Da, faza! Druga, a treću očito neću dočekati. Dobro je znati svoje mogućnost jer se onda ne zamaram nemogućnostima. Idem opet od slušati nerudu, itde i arsena!