vještičje kronike

koliko se raspadneš
kada ti se veza raspadne
kada se prosuju svi oni biseri
i bijeli
i crni
koje smo nosili kao ogrlicu
kojom smo se igrali
dodirivali ih kada nam je bilo neugodno
prebirali ih kada smo bili zamišljeni
grizli ih zubima u trenucima strasti

koje smo uostalom prosipavali kao u onoj latinskoj
jer o biserima je riječ
i onda se te biserne kuglice
rasprše po podu
i izgledaju sasvim umjetno, plastično
i odjednom više nisu dragocjeni
i ne nadaš se da ćeš ih ikada više sakupiti
ali rasuli su se
jer se nit pokidala
i samo čekaju kada ćeš na jednu dvije tri stati
da se opet prospeš
i još malo raspadneš
rasplačeš

listopad '21.,

postoji vjerovanje u vezi bisera
dakle uglavnom treba nositi poklonjene
jer kažu da ćeš uvijek plakati za onim ko ti ih pokloni
također biseri se čuvaju u mraku, dakle zatvorena kutijica
s tim da se ponekad moraju oprati, ali bez kemikalija i svaki uglancati

ako neko boluje od visokog šećera, trebao bi što rjeđe nositi bisere i smo kratko za tu priliku večer, jer ih promjena Ph kože oštećuje, isto kao i koralje

Navodno su nekom Kinezu crveni biseri poboljšali probavu!

kad smo već kod raspadanja (ha ha), nisam znala ovo o niskama bisera...imam jednu antiknu bisernu ogrlicu (poklonila mi kćer za jedan ročkas, starinska, sa sitnim biserima) ali fakat ju rijetko nosim. uglavnom stoji u toj pomalo pohabanoj starinskoj kutijici. u stvari, nemam ih baš puno kuda nositi? a kako čitam kod tebe, možda i bolje da ih ne nosim jer sam šećeraš! kakogod, lijepi su...i da, ne treba biserje pred svinje bacat, kak ide ona poznata uzrečica. metafora raspadanja s biserima ti je izvrsna. osobito paše uz ovaj mračan, hladan i nekako tužan dan (meni barem)!

U Hong Kongu u izlozima draguljarni stoji negdje u uglu, uvijek jedna čašica s vodom...to je zbog bisera, zbog pomanjkanja vlage se rasuše i puknu...tak su mi rekli Kinezi i u to im vjerujem.