HIPOKRIZIJA

"Ti si nešto najdivnije što mi se moglo u životu dogoditi! I najbolnije." Tvoja ili moja rečenica? Kakogod, s tim moramo živjeti. Najdivnije bismo trebali živjeti, još ovo malo što nam je ostalo. Najbolnije ćemo zamotati u rite i načiniti čamac od bala tako da ne mogu potonuti, te pustiti niz Savu. Nek završi preko Dunava u Crnom moru, kamo i spada sva ta rijeka boli...a Crno može u Indijski...sve do Tihog! Kad tamo dođe može se vratiti preko Atlantika do Sredozemnog i Crnog, opet ...ali nas i naše tuge više neće biti. Za taj put potrebno nam je cca 60 dana. Otkazni rok teče! Krenimo danas, ljubavi! Jer....
"Molila si da te oslobodim vezanosti za tvoja očekivanja. Odvezao sam te, i sada te svezujem za moja očekivanja. Tvojima ću nahraniti gavranove, mojima ću nahraniti tebe, ptico pjevice." (V.Krmpotić)

V.Krmpotić:
"Svakog jutra htjela bih Ti donijeti sve svoje živote, od daha prvog jutra do daha jutrošnjeg jutra. Sve što sam stoljećima rasipala kao hranu za ptice, rado bih pokupila i sve Ti u zavežljaju donijela, I kao usput, bez važnosti ti predala. Potom bih sjela do Tvojih mogu i zaboravila što sam Ti donijela"

vrhovi misli, imenjakinjo!

o vrhovima emocija neću, barem ne jutrom drugog dana. kava, još jedna subota, pa nedjelja...i tako nogu pred nogu. živjeti će onaj tko prežiti! rat, ljubav, glad, tugu, sreću...ima toga još? ali, dosta je svega...i previše.

Večeras čagica i društvo..bez dragog! Sutra opet..nije loše. vježbam samački život sljedećih deset dana? Mogu ja to i moram! Bit će poneki itinerer, važnih nevažnosti ..jer u stvari, iako suze i smijeh se uredno izmjenjuju, polako jenjava bivanje i snivanje, ne zato što želim već je naprosto nužno. Trebala bih biti sretna jer si smanjio otkazni rok, a nisam zato što mislim da ga nećemo dočekati? Mi već jesmo u kurcu da ne kažem da smo se otkazali...od pretplate, na ljubav, bol i bivanje. Neka, smiješi nam se normalan život bez sinusoida. Ha ha...možda baš zahvaljujući maleraju?