vještičje kronike

o koji su to bili dani, rasplesani, znatiželjni, puni smijeha, ali veseli, uzbudljivi, jer samo mladost
ima tu znatiželju, optimizam i dojam o divnom velikom svijetu, koji treba vidjeti, doživjeti, proživjeti..
i živjelo se
i stanovalo se i družilo se u tom squatu, u toj divno oronuloj kući, ciglenih zidova presijecanih drvenim starim gredama,
i sa lijepo pohabanim i lagano uleknutim gazištima drvenih stepenica među katovima,
a bilo ih je četiri, i velikih/malih soba i velikih/malih stanova i šarenih vrata, sa lokotom ili bez vrata,
i grafitiranih i ispotpisanih zidova, i oljuštenih tapeta, stilski raznolikih komada namještaja
i naravno da je bilo i pića i rekreativne droge i one smijalice i one za percepciju i uvide, i muzike, što uživo, što na zvučnike,
i umjetnika raznih fela, pogleda na život, filozofija, uvjerenja i još snatrenja, čežnje i nedosanjanih snova
kroz večeri priča, poezije i vina,
i još vina
i svi smo se zapravo osjećali kao da živimo neki svoj Chelsea hotel
i naravno da je katkad zalutala ovdje koja ranjena duša, izgubljena u prostoru i vremenu, u svojim deluzijama, mrakovima, bježeći, sklanjajući se, tražeći utjehu, predah, smiraj, zalogaj, zagrljaj
pa je bilo i intervencija i grupnih “intervencija”
a bili smo i nas dvoje, u tom prostoru, a enklavi slobode
i ljubovali smo nas dvoje, strastveno, nestvarno, bajkovito, nježno, žestoko, inatljivo, pomirdbeno
svaki puta opraštajući se, 4good, a onda ipak mireći se, jer voljesmo se, i kroz prošle živote, kao i iduće,
a i ovaj
i bili smo “narkomansko- plutonovski” ovisnici jedno o drugome, koji se nismo nikako mogli mimoići,
jer fatum
i tvoja nestajanja su mi vremenom bila podnošljiva, pa me mimoišla ljubomora, ali me dočekalo bolno nedostajanje,
jer po priznanju..”samo jednom se (tako) ljubi”...
i jer nije postojala zamjena, a probalo se
jer oko mene je bio život, i ljudi i nove osobe, i toliko toga, jer su isto tako i drugi odlazili, dolazili, vraćali se,
kao i ja,
ili nestajali, nedostajali
i ti si se vratio, opet, i bio opet neodoljivo šarmantan, sa očima koje se krijese i smiju i mijenjaju boju ,
a riječi, ah tvoje riječi, tako su lako klizile sa tvojih usana i usput me ljubile, kao uvijek što čine
i nasmijavale, i donosile vedrinu i radost i obećanje u iduće, novo sutra
a moja stalna faza očaranosti i stanja nerazumne zaljubljenosti
upravo iz onog kuta, u koji nisam željela ni gledati, ponovno me zaskočila
a onda si me jedan dan tražio da ti posudim novac
što nije bio problem, jer posuđivali smo si štošta, i uredno vraćali
jer tamo gdje smo bili, živjeli, istraživali, doživljavali, spoznavali, postojala je ta neka univerzalna
dobrodušna ideja razmjene
i idući dani bili su opet lijepi, nježni, vedri i sa pitanjem može li uopće vedrije nego što jest
pa smo i izbjegavali priče o mrakačama drugih, svojim demonima, signalima i porukama iz snova
iako sam danima imala slutnju i lucidnost trenutka, neovisno od buke iz pozadine
i pojavio si se u sunčano, toplo svibanjsko podne,
dok su kroz oštećeni vitraj prolazile sunčane zrake
sa mojim omiljenim jabukama, pink lady i rekao da si za moj posuđeni novac kupio jabuke koje volim,
i pištolj,
zapravo mali, reklo bi se i malog kalibra, gotovo onakav ko nekada, koji su onomad zvali, damskim
i dok sam zaustila pitanje, čuđenje, da kako uvjereni pacifista
snašao me udar, a onda padajući u mrak
čula da mi sa linije svira...my baby shot me down
i zadnja prostrujala misao mi je bila..kako prigodno...

Donna, hvala, divno je...

:) Đus :*

Lijepo sročeno dona. Ti to proživjela? (sorry kaj pitam, but jebiga, zanima me; ne moraš odgovoriti, ali fakat zanima me!)

ne..ne..ne.

Je ovo još jedan dokaz da THC i socijalistička napredna omladina idu ruku pod ruku e

socijalistička omladina???

Aj Donna, nadam se da ova priča nije pisana po istinitom događaju.