HIPOKRIZIJA

Večeras, jedna od rijetkih subota zadnjih mjeseci u mom životu kad sam doma. Sama. I pišem blog! Hura! Uglavnom sam subotom navečer bila vani…plesnjak, kino, kod dragog ili on kod mene u zagrljaju gledajući neki film, nešto radeći..naprosto bili smo zajedno.

Valja se odmoriti od toga i malo prigrliti sebe! Pa sam tako večeras priredila za blog jednu krasnu intimnu prepisu mene i moje stare znanice (da ne kažem prijateljice, iako smo često s nekim daleko dublje povezani s kime se rijetko čujemo niti vidimo, doli s nekim ljudima s kojima smo često, gotovo svakodnevno). Ovo je upravo takva situacija. Žena koja osjeća ženu! Pa njoj posvećujem večerašnji esej…o nama I našem bivanju! Tu su naše riječi i misli,

Tamarina pjesma i film koji ostavlja bez daha (Klasa optimist), kao i ona…ja…mi žene koje smo ostavile traga u nečiijem (pa i svom) životu!

Možda je ovo zakašnjeli hommage ženama u povodu Dana žena, ali nije. Uvijek je vrijeme pisati I reći što se ima reći, ako i kada se ima. Ona me danas nagnala da napišem ovaj blog, koji će opet čitati neke žene, neki ljudi. Pri tome će imati razne osjećaje, od gađenja do udivljenja. Kak reče onaj čovo, sve što je ljudski nije mi strano. Znam da se ponavljam, ali čovjek i jest stalno ponavljanje s izvornim kodom! Dakle, štancaju nas (se) again, again…to the end.

I za kraj uvoda, pridodat ću i jedan krasan tekst (zaključak) iz knjige J.P.Kamova: Ecce homo koji bi nas trebao navesti na razmišljanje…ono koje sam samo natuknula u prepisci, tko je muškarac, što je s muškarcem i postoji li (pa i na iskrici)? Možda! Ja sam ga srela I zavoljela!
No ne znači da i on nije i sin!




Ona reče:

“i mene si razgalila, kao i uvijek. treba te čitati makar
povremeno, onda kad ti paše jutarnja kava sa samom sobom. i
vidiš da netko misli slično. o muškićim, muškarcima,
dječarcima bismo mogle unedogled, valjda kako same sazrijevamo.
i sve manje se iznenađujemo. i u onomu lijepomu. znamo da je i
to naše, da nam pripada kao i sve ostalo. kao disanje,
kretanje, osjećanje, možda sam ovih dana premirna, nakon
dva-tri iskričarska poznanstva koja su postala još jedna
pouka, još jedan budućezaboravljen broj. volim te, draga, u
onom malom škrtom segmentu čitanja i poznavanja, s trenucima
druženja i povremenih povjerljijvih razgovora.
nisam premium, pa mi opet ne ide stavljanje komentara na tvoj
blog, no evo, da znaš, čitam te i uživam :))))))))))


Ja rekoh:
“hjoj, kako si me obradovala svojom porukom! oprosti kaj ti na
prošlu (koliko se sjećam) nisam uopće odgovorila, a poslije
kad sam toliko okasnila, bilo me više sram bilo kaj pisati.
nas dvije smo tako puno u tako malo vremena se razmele. i nekak smo se
onako da kažem, po tinu, onjušile po čovjetini! a sada pomalo
je sve to zaboravljeno (mislim na ona druženja pvoremena tamo u
udruzi), jer ne volim slušati kuruzu (narodnjake) već samo
rock i onda više nejdem u udrugu. a to mi je žao. odem sa par
frendova u Vintage ind.bar u savskoj...tamo povremeno puštaju
mjuzu naše mladosti...70,80,90...ali baš je nekako sve
premlado, no mi starci se raščagamo i baš nas briga.

Vjerujem da se ti još uvijek baviš svojom predivnom poezijom, a ja eto
žvrljam više sebi u bradu nego za druge, ali drago mi je da se
jave ljudi i da čitaju! jer, nekako se i ja čujem i
slušam...i nekako mi se čini i kad prođe dosta vremena kad se
vratim na neke zapise, da su dobri, da su baš nekako u trenutku
pogodili ono kaj su trebali i kaj sam mislila. a drago mi da se
i drugi nađu u tome. a suština nas sada je da smo stari. ja se
ne osjećam tako, nekako mi se čini da mogu svašta, a u
stvari...jedva da kaj mogu.

bila sam na par koronarografija, zakačila sam /zbog dijabetesa/ anginu pektoris...i sada sam na
hrpi tableta, kontrole, pregledi i tak...nema više cuge,
divljanja na plesnjaku i tak...ali ljubim ti baš na najjače. i
to sretoh čovjeka na iskrici, još prošlo ljeto...nisam ni
sanjala da može netko biti takav kakav je on. i zaljubih se...i
on...ko dvije budale i to one mlade! i tako već sedam mjesci.
normalno, malo se glođemo...jer on još uvijek dosta radi
(intelektualno)...to mu je i hobi a dobro i plaćaju...i tak...sretne onda mene...a ja hoću sve od čovjeka, od muškarca i tak...no, predivno je sresti i imati nekog tak
pod stare dane.

više me nitko ne treba, nikom ne značim
(kćeri su daleko i fizički i drugačije), prijatelje sam
prorijedila na par (nažalost par ih je umrlo, među njima i naš zajednički prijatelj
M) i tak...guram nekako. bilo bi mi jako drago, jer nismo
daleko (i ti i ja na sjeveru trešnjevke) da dogovorimo neku
kavu...jednom....kada...ako...ali bila si mi jako draga,
bliska...pa ti vidi kako stojiš s vremenom, voljom,
zdravljem....ja sada imam premium pa piši...piši...osim kave s
dragim, ova tvoja poruka je jedina lijepa stvar današnjeg dana!

a subota je, nekoć mi je to bilo nezamislivo...a sada sam sve
tiša...sada je i odlazak u dućan događaj. ha ha...a glede
iskričavih kava...eh, mislim da nema ovdje žene koja je bila
na više /razočaravajućih/ kava od mene...ali, takvi su
muškarci, razočaravajući! o tome ćemo uz kavu...sigurna sam
da ima dosta materijala....pusek i budi mi dobro! nadam se da se
i čujemo... iako sada idem na tjedan dana van, možemo se čuti negdje u
travnju, ali nek ne bude prvoaprilska šala ;)”

Ovaj esej potkrepljujem s par fenomenalnih žena i njihovih uradaka! I mojim zapisom starim 11 godina (u vidu komentara kao i zaključak glede knjige J.P.Kamova; Ecce homo, jer mi nega da ga kopiram u blogu)!
U mom zapisu od prije 11 godina spominjem ecce homo a očigledno je i moje razočaranje…čovjekom…muškarcem. Neću reći da sam danas manje razočarana, ali sam tiša. Uradak je zanimljiv (objavljen i na fejsu pod imenom i prezimenom), kao i link mjuze, pa ću i njega hitit u komentaru.


Link

PIŠEM PISMO,TINTA MI SE PROLI (daleko je onaj ko me voli)
T. Obrovac


Trajler filma
Lana Šarić

Link

za kraj /proizlazi iz zaključka i knjige/ postavljam sebi i vama pitanje/:

MOJE PITANJE (koje se proteže u ženskoj prepisci glede muškaraca, koliko muškaraca uopće : MOŽE POSTATI MUŠKARAC I PRESTATI BITI SIN?
To je osnovni problem svake žene, zato što je svaki muškarac osim što je muškarac, svakoj ženi “sin” iako mu dotična žena nije majka!

U STVARI (tako stoje stvari gravitaciji uprkos)
iako se ponavljam (bar u naslovu) sve mi je manje do ponavaljanja! a blog je zakurac! i fejs je zakurac...etc...ili sam ja više zakurac. nije nit važno, važno je da rijetko što ili tko me uopće ovdje može zadržat dulje od pokoje minute. nit u real life nije ništa bolje? no, to je ionako moj problem (iako nije) stoga ću ga i rješavat! u intermezzu varenja, save, kave i ostalih bakanalija ištem malo pameti? o druzi gdje li ste, o tuzi mojoj nema kraja! ha ha..kad ja počnem klepat stih i kitice jasno je da je ošlo sve u honduras. što ne znači da se nemrem pravit ko i vi...da je i jutros vrijedilo ustat? u stvari mogla bih napisat kroniku bilo kojeg dejting ili inog sajta sa svim njihovim kronikusima al i to je već tako nezanimljivo. možda je u pitanju ipak samo stvar lijenosti...umjesto na papir s olovkom lakše je zapisat ovdje...tek toliko da ostane trag ili da se možda na glas ponovi? dugo ne sretoh čovu al čovječuljaka ko u priči. bajci čak! još uvijek pomislih...ecce ho-mo? možda je problem što nemam više djecu a unučad nisu još stigla pa ne vidim smisao u tim malim ljudima? već bih ja sveudilj s...ljudima? a čak niti kavu ne pijem...to ću dockan! samo va-rim

https://www.youtube.com/watch?v=4O_YMLDvvnw

A.P.Kamov_ Ecce Homo

Glavni lik novele Ecce homo razapet je. Sudar dvaju polova njegova identiteta pokreće lik na temelju odnosa sličnosti
i različitosti prema izborima brige za sebe ili brige za drugoga. U traženju vlastitoga ja koje želi biti – svoje muško,
seksualno ja, on se kreće prema kategoriji u kojoj se takvo ja osjeća vrijednim – prema ženi; kretanjem koje pokreće ono
muško Nadja u njemu. Tim potezom negira svoje drugo ja, ono obilježeno majkom želeći se identificirati s kategorijom
muškarca, a ne sina. Tako priča na žarištu sudara tih dvaju polova konfigurira narativni identitet glavnoga lika kao onoga koji
se bori za vlastitu egzistenciju negirajući svoju prošlost kako bi sam sebe ostvario u sadašnjosti. Lik majke, i njenog tijela,
pripadaju toj prošlosti u kojoj on prebiva kao persona, ne ostvarujući ja koje želi te ga priča u tom njegovom traganju pokreće
likom žene kao seksualnog objekta. Kretanje subjekta u odnosu na objekte određeno je tako trokutom majkasinžena čijim
se međusobnim odnosima stvara identitet glavnog lika.
Tko je, na kraju, Mijo? Priča ga konfigurira pomoću odnosa i događaja koji međusobnom povezanošću i stvaranju
zapleta čitatelju otkrivaju Miju kao ja koje negirajući povijest pokušava stvoriti sadašnjost, no shvaća da je ona neodjeljiva od
njegova sebstva. Mijo je ridao iskaz je koji izriče suštinu njegova identiteta – on je postao muškarac, ali nije prestao biti sin.
„Moja je majka mrtva!“to i potvrđuje.

dok vi pročitate, mene više neće biti na blogu! ali, znam da ćete misliti...misliti...evo, ricambi je već promislio i otišao... u kameno doba! odoh!

https://i.postimg.cc/c4gcmpPS/beograd.webp

a njima svaka čast!

kad će neka sportska pobjeda pa da se i mi okupimo u tolikom broju? Kakav prosvjed, pa nama je bolje nego u Srbiji! Jer, jedino smo od njih bolji i s njima se možemo usporedit od svih drugih u EU, jer smo. .najgori!

čak će i njihov predsjednik otić na vrijeme za razliku od našeg premijera! njega će valjda morati iznijeti? kako čovjek ne razumije kad je dosta i kad mora otići? koliki je to ego u ljudi da ne vide dalje od svog nosa? čak i po cijenu zdravlja i prisilnog odlaska? a narod? e moj narode, kad ćeš ti ustat? znam znam...nema tko. većina iole sposobnih je vani, ovi kaj su tu su uglavnom penzići i starčad, a ovi drugi su podobni...hadezeovski kadar zaposlen kao značajni beznačajnici koji drmaju ovom jadnom državicom koja je na izdisaju. zakaj su hrvati uvijek bili podguzne muhe bez svog ja kroz povijest? ok, srbi imaju svoju mitologiju i poraze slave kao pobjede, ali mi ćemo i svoje pobjede (npr domovisnki rat) toliko okaljat i okužit da će nam i to postat poraz. jbt takav narod, što ćeš. izumrijet ćemo prije no što ćemo shvatit tko smo i što smo. stvorili smo konačno svoju državu i sad ne znamo u njoj živit? šteta

kavu sam popila, mućnula svojom glavom (to je inače ovdje jako teško), zapisala par misli i odoh u dan! iako je kiša, sava vjerojatno velika...bit će to lijep dan. barem u nakani. ima s čim, ima s kim. to ne pada s neba...za to se čovjek ipak treba malo i potrudit!