HIPOKRIZIJA

Uvijek sam bila na cijeni, al rijetko sam imala vrijednost! Za sebe, ali i za druge? Uvijek sam mislila da nisam dovoljno dobra, a onda sam postala najbolja! Svjesna sebe i svoje vrijednosti. Ali, onda mi je pala cijena. Jer, svatko tko želi tržiti želi što bolju cijenu za što veću vrijednost. Nažalost, često je bitna samo cijena. Da bi netko znao cijeniti vrijednost, morao bi biti barem egal?
Jer, ne može paor prosuđivati profesora npr…ili pravnik postolara ili ne ljubavnik ljubavnika ili čovjek sa srcem i emocijama onog srca kamena? Jesam li vam rekla kako ima jako puno muškaraca koji su nikakvi ljubavnici? Čak se niti ljubiti ne znaju! Ajme, koji je to hendikep kad se ljubiš s nekim tko se ne zna ljubiti! A voliš ga i tako bi se dobro ljubio (ti se tako dobro ljubiš da nemaš pojma)? Ili se pak netko tako dobro ljubi da nikad ne bi prestao i stalno bi još! A nema još?

Sve ima svoju cijenu i svoju vrijednost. Jedino je problem kad se pobrkaju cijene i vrijednosti! Svaka vrijednost ima svoju cijenu. Uglavnom cijena nije adekvatan izraz vrijednosti. Koja je cijena vrijednosti? Osamljenost je najveća cijena koju čovjek mora platiti da bi ostao dosljedan sebi. I svojoj vrijednosti! Poput ovog drveta, koje iako je samo i osamljeno, duboko je ukorijenjeno u sebi!

Najveći kompliment koji sam dobila u životu bje jednom zgodom iz čista mira, prije par godina. „Ti si bolji čovjek od mene!“
Večeras sam dobila drugi najveći kompliment! Dva čak!
„Ti si divna žena“….

„ S tobom je tako dobro razgovarati i kad se čovjek prepire i svadi!“

Jedini problem (istinski) u životu koji sam imala jest onaj, kako ostaviti srce vani? Drugi najveći bje, kako odvesti svoje srce van nakon što je unutra?

Pa ipak, dočekala sam starost a nisam ih riješila,ali sam ih preživjela. A priznat ćete, preživljavanje problema je čak i bolje nego li rješavanje? Jer, kak srbi vele, prevazišla sam probleme. Jel mi kažemo, nadišla? Nebitno!

Ova fuji jabuka je baš bjak, pa ipak ću je pojesti! Pače, zagrizem svaki griz kao da je pravi u slast. Tako i sa srcem. Ufuram se svaki put kao da je za pravo. A onda se isfuravam godinama.

Rekavši: volim te, sa suzama u očima nisi me nimalo ganuo? Voljeti nekog ne znači i biti dobar, pravedan, čist! Ti si ukaljao moj dojam o tebi kao dobrom, čistom, poštovanom! U ime ljubavi toliki su ubijeni, shrvani, prevareni, izdani. Svega je bilo u ime ljubavi, a najmanje ljubavi. Zašto da ti vjerujem? Ili još gore, vjerujem ti al ne hajem! Barem ne večeras.

Večeras, kak veli Desanka, ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira! A ostavio si me, otišao si svojim putem, ja svojim!

Nema više empatije. Izdao si me. Ok, postoji i oprost, ali nisam večeras raspoložena zanj! Možda se do utorka predomislim?

Eto, cijela priča je ispričana odvila se poradi bola ispod plombe. Zubar me primio pod hitno! A onda sam an pasan zaiskala tebe, da ti kažem što ti nisam htjela reći sjutra. Ne volim telefon, iako je u pitanju mobitel. Svejedno. Iako je teže face to face. Gledaš čovjeka i ne vidiš ga, jer gledaš kroza nj. ili se takvim barem činiš? Kakogod, večer je gotova. The end!

Repriza će biti nekog drugog dana, možda će čak i godišnje doba biti drugo? Zimi je kraj, još nam samo fali proljeće, jer profurali smo tri godišnja doba? Valjda ćemo ga doživjeti? Ako ne, bilo ih je dovoljno, čak i za pamćenje. Smjena…dana, godišnjih doba, godina…nas!

Nebitno je više bilo što, osim onog što je bitno. Sutra će fuji sigurno biti bolji? Iako sumnjam jer je iz Lidla. Reče da sam ti falila da si grijemo noge i…duše! Je, i ja sam tebe tražila…tamo gdje te ne bje!

Do iduće potrage, fuđija ili fiđija, proljeća ili zime…gotovo da je svejedno. Nema više nas, ali, po tebi, nije nas niti bilo?!

"Čuj, reći ću ti svoju tajnu: ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira.
Mogu mi se učiniti duboke i meke oči neke sasvim obične.
Može mi se učiniti da tonem u zvuke, pa ću ruke svakom pružiti.
Može mi se učiniti lepo i lako voleti kratko za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome času čudesno sjajnu predragu mi tajnu koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi ponovo sve moje suze teku kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan po teškoj vodi krilom šara što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se negde kroz tamu neko peva i gorkim cvetom krvavog srca u ranu dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu, nikad samu, kad neko svira."
Desanka Maksimović

Link
Solomon Burke - Together We Light Up The

laku noć, đezeri!

....

lijepo da si ostavila traga, dono!

a ja ću ovako jutrom, uz kafe malo podivanit sa sobom!

čemu ovaj sinoćnji blog? pa možda su to samo moji razgovori samnom?

u stvari, povod je sinoćnje druženje i razgovori "ugodni"! možda jedna moja rečenica koja je bila povodom da netko meni nasuprot podivlja? a rečenica je bila otprilike: "....omogućila sam nam to i to....a ti se ne odnosiš tako i tako...." a reakcija na to bje: nemoj mi govoriti da si nam ti priuštila...ja si mogu priuštiti što god hoću u životu..bla bla...iskaz bijesa etc etc

e sad da se vratim na konstataciju tko si kaj može priuštiti u životu?

kroz život si puno toga nisam mogla priuštiti, kao niti danas! ali sam si toliko toga priuštila! nisam sjedila kraj "ognjišta" i puštala da život prođe pored mene. često sam ga zgrabila kao da je posljednja scena, zagrljaj, riječ..strastveno sam se bacala u sve što sam mislila da je vrijedno!

npr neki fini i super kolač (bilo doma, bilo u nekoj zege elitnoj slastičarni, a to sigurno nije vincek)...nije mi bilo žal dati previše novca za takav neki gušt! pa sam znala otići na neki izlet, putovanje...bezobrazno uživati u svakom trenutku...s nekim, nešto...kao da će sutra potop! često je i bio. strastvenost sam valjda naslijedila od oca (dalmoš) ili od matere (janezica)? kakogod, uživala sam u toliko toga u životu (sex, intelektualni razgovori i druženja, prijateljstva). gutala sam knjige, novine, željna znanja. znatiželjna kakva jesam,sve sam htjela probati. obično sam jurnula u život, ne pitajući za posljedice. a nisam avanturista. dapače, mozak radi 100 na sat!

i onda takva, srećeš ljude koji imaju s čim (materijalno) ali nemaju s kim (sebe)! i prođe im život u ništa! kak ono ide u sinjskoj alci, punti su uništa? i ne postavljam ja postulate što bi kome trebalo bit nešto a ne uništa. dapače, svatko je krojač (paname) vlastitog života koji tako brzo prođe. i što se obično ljudi na kraju zapitaju (barem su tako meni govorili) kako sam ja to živio tj zašto nisam živio? jer, tek s tobom sam osjetio i okusio život! dockan! dakle, to što si mogao a nisi te ne opravdava. nije ti alibi. naprosto živii s tim da si mogao a nisi htio. krenuti u život i živjeti je vrlo rizično! može ti se desiti da ne preživiš. da te npr herc čopi od siline ljubavi, da se sexaš i ostaneš tak zauvijek...da pojedeš neki slasni zalogaj koji ti zapne u grlu. ili se verbalno tako zaneseš u neku filozofsku rolu i završiš na aparatima. onak ko ja onomad, strujni udar (fibrilacija atrija)...ne od srca, ne od struje...od ljubavi i života!

to je ta vrijednost i cijena! cijena svačega, a vrijednost ničega prevladava...u ljudima, u životima, u dušama.

što da ja kažem romanu? živi čovječe još ovo malo kaj ti je ostalo a nemoj se trošiti na nešto što tebi ništa ne znači? ja tebe npr pamtim iz onih godina kad sam kao nike45 pisala na blogu a ti mi puščao dobru staru mjuzu! ja sam i tada pisala...puno...dugo...živjela. a ti? ne pitam te ja, pitaj sebe!

nije mi isteklo vrijeme, ali...nitko ne svira...i nećemo zajedno zapaliti svijet...svi mi neki..znatiželjni, voljeni, voljni, željni...uglavnom ćemo životinjariti dok oni drugi koji bi mogli, imali...nemaju što podijeliti, bilo da ne znaju kako, što i gdje? u čemu je razlika med nami? hm...potrošeno, ovako ili onako? možda jedino kaj imamo je spoznaja o tome kako i na koji način! prije pedeset godina sam išla u ekonomsku školu ali mi je do danas ostala u živom sjećanju sigla...na taj način...iz stenografije! jebem ja život i sjećanja, bilo prazna bilo puna! glupostima i nepotrebnim.

ha ha...nekako uvijek završim sa brojem 13, a onda moram pridodati...tek toliko, nek se nađe!

Baš mi je dobro čitati te, iako sama nemam neki poriv.
Hvala ti!
Do sljedećeg poriva!

hvala tebi đusi kaj si ostavila traga. drago mi je da voliš čitati...i ja volim pisati, ali i meni fale tvoji zapisi...ponekad svrati?

Večeras sam se vratila stoicima! Vratit ću se opet sutra na njih, al danas me muči...kako da žena stoički podnese da joj njezin čovjek izađe iz postelje...i ne javi se tri dana? Mogu me stoici svemu naučit, ali moji postulati su ipak takvi da je takvo što gotovo pa...neoprostivo!? Ili mijenjat postulate ili ne imati svog čovjeka u krevetu?