HIPOKRIZIJA

"Osmijeh koji ne mogu zaboraviti...

Hej Sara, nisam mogao ne primijetiti tvoj osmijeh. Izgledaš kao netko tko zna uživati u životu,
pa moram pitati: koja je najluđa stvar koju si ikad napravila?"
reče mi 24.godišnji dečec.

pa mi dao mislit? stvarno, kad sam zadnji put napravila neku ludu, ne mora biti najluđu, stvar?
hm, možda nije najluđa, ali je netom učinjena ovih dana, ona luda!

kao što već rekoh, dok možeš sebe i druge iznenadit, znači da si još živ. ne samo fizički, već iznutra!

dva i pol sata sjedila sam u polumraku tuđe sobe, s balkonom! možda zato što ja nemam balkon, upravo na njemu si me zatekao! htjela sam ja tebe iznenadit, a iznenadio si ti mene? groteskno! šaljivo? ludo? sve to i ništa od toga. naprosto sam htjela znati. ne čekati sutra. slijedila sam poriv ko žedan u pustinji, ko utopljenik na dasci. željela sam znati, iako sam znala da će me to što ću saznati ubiti. emocije, želju, nadu! sve je ošlo u honduras? a niti ne znam gdje je ta daleka zemlja, negdje tamo na tihom ili onom drugom oceanu? nemam više niti globus da si pomognem i shvatim kamo sam otišla.

što imam? jutros me preplavilo sjećanje na 35 godina samačkog života. nejde meni zajedništvo, osim u pokušaju. čitam jutros na blogu da je ema jedina žena koja se nije posvadila? hm...ja bih se zabrinula da sam ta? u životu mi je uvijek moto bio, reci! reci pa makar crkla. jer, ono što ostaje između ljudi neizrečeno, raste, preraste...njih same.

ja se svadih sa pok. mužem godinama dok ga više nije bilo. rekla sam mu sve što sam imala i tako se pomirila s njegovim odlaskom. ne znam kako je otići a ne reći? kao da sam znala da pepeo mu rasut po kamenjaku neću moći skupiti u neku suvislu posudu i držati je kraj kreveta na noćnom ormariću. jel to onda nosiš cijeli život ili barem neko stoljeće, do slijedećeg života?

kakogod, mladiću, napravila sam toliko najluđih stvari u životu da mi je ovaj život bio prekratak! sad ovako, osvrnuvši se, izgleda mi da ništa drugo nisam niti činila nego li ludosti?

jer, najveća ludost života je ne živjeti a većina ljudi upravo tako živi, neživeći?

jednako tako, najveća ludost je voljeti i ljubiti, a ja sam to stalno činila. i danas činim zbog ljubavi ludosti.

hm...voljela sam se po stijenama, u dubinama plavog mora, na kuhinjskom i radnom stolu....ulazila i izlazila iz svog bića, dopuštala drugom biću ulazak i izlazak uz zajedničko bivanje! što je najviše (osim rođenja i odgoja novog čovjeka) osim ljubavi? i nema tu fizičke ili one druge, emocionalne...sve to izvire iz mozga, on vodi naše tijelo, emocije i sve što jesmo. ili pak nismo.

tada iznova stvaraš, razaraš i obnavljaš sebe i onog drugog! zato valjda i jesam i danas tako vitalna, jer ko feniks svaki put iznova se rađam. tko to nije doživio, preživio...nije niti živio! ginuti za drugo biće, ginuti od ljubavi..eh...imala sam toliko života. otuda valjda i taj osmjeh, koji nije tvoj, njegov...on je samo moj! ali, hvala svakom živom (i neživom) stvoru i pojavi na ovom divnom svijetu, koji mi je omogućio da postoji.

čak i dok ovo pišem u ovo sumorno subonje jutro. hvala na pitanju, listu lovora (jučer), dobro sam iako pamtim i bolje i lošije dane. proći će, jer sve prolazi. možda je to jedina utjeha. jer, ništa nije gore od izvjesnosti trajanja i nemogućnosti izbora.

Složio bi se da sve izvire iz mozga, a svakim danom i svjedočimo da ono što mozak može proizvesti neki teško mogu podnijeti.

Nadovezala bih se na određenu rečenicu u blogu, nije bitno koju........
Ali sukus bi bio
Ona stara narodna poslovica
Ne boj se psa koji laje, taj ne grize...........

U prijevodu, sva ta halabuka koju neki ljudi proizvode, pa i ovdje na blogu automatizmom ne znači da su zli, hladni, manipulativni.............obično se ispostavi da su baš ............obrnuto od toga.........

Naravno, nemoguće je generalizirati............

đusi, lea...evo vam jedan tekst koji sam dobila na pvt danas (izazvan ovim mojim blogom) jer nije svima dostupno doći na blog. ali, ovo što piše...nije za mene...vas...nju...to je za sve nas! toplo, ljudski, svevremeno...i zato treba stajati i ovdje..urbi et orbi!
c/p

"mila moja
ma ja to tako tepam jer mi se ponekad čini da mnogo što kažeš, napiišeš, kao da su moje misli,
moja sjećanja, riječi, opisi onoga što sam proživljavala, mišljala, razmišljala. i onda me te
razmišljotine dvedu unatrag do čina koje sam činila tako usrdno i srčano, sva u tomu davanju,
ponekad svjesna opasnosti, monekad ne mareći ludo i suludo ni na što. i onda mislila
bogomojblesavi, kad bi netko znao što radim, kad bi netko virio kroz moje oči i moje mozgovne
vijuge, kako bi se zaprepastio, konsternirao, zasoptio od čuđenja, nevjerice i ostalih negacija
onoga što nas ssve, bez iznimke, čini ljudima. činimo nešto i da se kasnije sramimo, da ne
marimo, da sakrijemo i od vlastitih sjećanja (obično neuspješno). ponešto zaboravimo, ponečeg
se sjećamo sa sjetom i radošću. a na karaju znamo, pouzdano znamo da nas je sve to činilo i
čini nas stvarnim bićima. pravim bićima. onima koji su bili i zaista jesu, bez patvorine,
prenemaganja, glumatanja i paravana. samo nisu svi tako ljudski i stvarni da znaju da je to tako.
ne, nije to nikakvo "priznanje" samom sebi, drugima, orbi et orbi, savjesti, nebesima,
votever. glupe su i nimalo smiješne one pseudopsihološke floskule o ppriznanjima samom sebi kako
ne treba priznati bilo komu jer se nikoga to ne tiče, ali moramo "priznati" samom sebi,
bla, bla. a radi se o tomu da je hrabro (opet jedna kvazipozitivna rječca koja ne govori niti o
hrabrosti niti je ima razloga veličati), tplnije, jedino donoseće spokojstvo i mir u duđi, jedina
sigurnost postati svjestan stvarnosti. u sebi i oko sebe. nema više istina, premda si ih svatko
kroji po svovm nahođenju. jedina sitina je ona koja jest i koja je bila, a na našoj mudrosti i
ljudskosti je da je spoznamo. malo sam zahirila, znam, tvoja me životna pisma uvijek stavljaju na
raskrsnice i smjerove, pa ponekad slatko zalutam i otkrijem si nove pejsaže, takva si i to činiš,
zahvalna sam. a ovo me sad opet razgalilo, znaš, tako se osjećam zajedno, i nekako znam da se
toliko osobnih svjetova preklapa, sretno preklapa, a da samo slučajno, eto, pokaže se ono što
naslužujemo ili smo u to sigurni, samo što još nismo došli u isti
prostorno-vremensko-gravitacijski fokus. pusa tebi, mila moja."

o mila moja, hvala ti na ovome, ne ljuti se što dijelim, jer ovo je kako rekoh, za sve nas. koja god ovo čitaš...mila si moja, ja tvoja mila. predivno je kad si nekom...mila moja! jer, to biti je u stvari dah kojim dišemo i živimo!

ha ha listulovora, ne bih ni ja to bolje rekla...drago mi je da se sve češće javljaš komentarima a ne samo zapisima! doista, imaš kaj za reći.

da, lea, dobro si primijetila kako nije sve kako se čini...a u to ime, evo i prekrasnih misli jedne žene...ja se nađoh...sigurna sam da ćeš i ti?

kad bi barem više ljudi, češće...osjećalo i sa sobom, ne tajeći, barem sa sobom blagovali sva svoja blaga...tuge, radosti, misli, zastali u ljepoti tog trena a ne sutra...ili nikad...sami za sebe, pred sobom. ne stideći se ne hineći...takvi smo kakvi smo, oprostimo...opraštajmo sami sebi i kad smo najgori. i kad ni zamisliti nismo mogli da bismo to i tako mogli...jesmo. i to je ok.

razgalila me ova pvt poruka...i mogu samo reći (opet ću citirati) kak reče Borges: ono što doživi jedan čovjek, doživjeli su svi ljudi! to je taj lajtmotiv mene kao čovjeka! samo ponavljam i zapisujem...ono što je već netko davno, drugi...bio, osjetio...ali time ne potire ovo moje! bilo čije

odoh

ali prije no što odem, voljela bih da i ti jednog dana...ako ne prije, a ono uskoro, pročitaš opet moje blogove! jer u njima ima i tebe...mene...nas! nađi vremena za sebe?