izlazim na zadnju stanicu, stanicu smrti..
oh, sati sumnje, sati bola, meni nema spasa.. ležim sama prekrivena blatom, pokopana između golih grana, a ovoj melodiji nema kraja.. živjeti između dva svijeta, a ni u jednom nevalja.. sjeno dođi mi večeras da zaplešemo zadnji ples, s mrtvim dušama punim straha..
crna kao noć, bijela kao snijeg.. oh kako prolaziš niz nizbrdicu straha i očaja.. ti nebeska zvijezdo puna si tame, koja noć gasiš u prolazu..
dogovorimo se u koliko sati da se nađemo i idemo osjetiti smrt.. ponesi papir i olovku da zabilježimo kako je letiti i kakav je u stvari osjećaj umrijeti..
22.06.2005. u 22:10 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara